Stefan Wyszyński/ foto: Facebook

„Ljudi vole tragedije, zato se kroz život „osuđuju” tisućama grijeha, a spašavaju u posljednjem dahu koji je ispunjen jednim jedinim, često i polusvjesnim činom ljubavi“

(…) Pišući knjigu Komadić neba s Janom Górom, upoznao sam život i djelo Stefana Wyszyńskoga te njega smatram Primasom milosrđa.

Milosrdna crta njegove osobnosti za mene je bila osobito iznenađenje. Većina filmova, koje sam o njemu pogledao, imala je manu: život Stefana Wyszyńskoga prikazivali su kao radnju koja teče usporedno s političkim zbivanjima, kao da je njegov poziv bio isključivo bitka protiv komunista. A to je prilično jednodimenzionalna i varljiva perspektiva.

Zbog čega je tako prikazivan? Sami komunisti smatrali su ga fanatičnim neprijateljem. (…)

Čitam Primasove tekstove i ne pronalazim u njima podjelu na mi i oni. Primas je uvijek i svima govorio Božja djeca. Svakoga je čovjeka gledao u svjetlu spasenja, a ne vječne propasti. Ganuo me njegov tekst koji sam pročitao u knjizi Ljubav za svaki dan:

Ljudi vole tragedije, zato se kroz život „osuđuju” tisućama grijeha, a spašavaju u posljednjem dahu koji je ispunjen jednim jedinim, često i polusvjesnim činom ljubavi. (…)

Budući da je Primas ovako razmišljao, ne čudi me njegov odnos prema svojemu progonitelju Bolesławu Bierutu (zloglasni poljski komunistički vođa, okrutni staljinist i prvi predsjednik komunističke Narodne Republike Poljske, nap. ur.). Za mene je to jedna od ljepših priča o milosrđu. Možda upravo potrebna danas, u vrijeme sveopće lustracije koja je za mnoge postala poput posljednjega suda.

Igranje posljednjega suda daje nam predokus kakva bi bila naša sudbina kada ne bi bilo milosrđa…

Tijekom dana brzo sam zaboravio na ovaj san kao i na sve druge snove… Ubrzo nakon doručka došla su dva svećenika. Pokušajte pogoditi što se dogodilo? Nisam pogađao. Sami su rekli. Radio je upravo dojavio da…

SAN

13. ožujka 1956, Komańcza

Probudio sam se dvadeset minuta prije 5 sati, izmučen snom. (…) Možda nije dobro pisati o snovima, ali ovo što sam danas sanjao – iznimno ću zapisati. U snu sam napuštao neku veliku zgradu nakon mučne konferencije s Boleslavom Bierutom. Pozdravili smo se u predsoblju. Izlazio sam kada mi se priključio gospodin Bierut. Brinulo me i mučilo što će ljudi reći kada nas vide zajedno na ulici. (…) Čekajući prelazak na raskrižju, gospodin Bierut skrenuo je lijevo i po dijagonali prešao ulicu. Ostao sam sâm s mišlju: njemu je sve dozvoljeno, pa čak i kršiti prometna pravila. Ubrzo je nestao u nekoj od bočnih ulica. Prešao sam preko pješačkoga prijelaza pun straha prema dvama groznim jarcima koji su stajali na sredini mojega puta. No prešao sam preko prijelaza bez smetnji, još uvijek tražeći kamo je nestao gospodin Bierut. Pogledavao sam oko sebe htijući mu još nešto reći. Čudio sam se kako je tako brzo nestao (…). Osjećajući da između nas nije sve završeno, hodao sam ravnom cestom u ulicu Krakovsko predgrađe. U tome sam se trenutku probudio. (…)

Tijekom dana brzo sam zaboravio na ovaj san kao i na sve druge snove…

Ubrzo nakon doručka došla su dva svećenika. Pokušajte pogoditi što se dogodilo? Nisam pogađao. Sami su rekli. Radio je upravo dojavio da je jučer navečer u Moskvi umro Bolesław Bierut.

Bog je odredio kraj života čovjeku i glavi države, čovjeku koji je prvi i jedini od dosadašnjih vladara Poljske imao hrabrosti organizirati političku i državnu borbu s Crkvom. Bilo je to strašno hrabro!

Pred licem svake smrti kršćanin uzima stav duboke ozbiljnosti. (…) Danas prestaju sve oštre polemike jer se Bolesław Bierut uvjerio da Bog postoji i da je Bog Ljubav. On je sada konačno prešao na našu stranu. Ipak, oni koje je Bierut predvodio na ovoj zemlji još su nam uvijek suprotstavljeni. (…)

Bog je odredio kraj života čovjeku i glavi države, čovjeku koji je prvi i jedini od dosadašnjih vladara Poljske imao hrabrosti organizirati političku i državnu borbu s Crkvom. Bilo je to strašno hrabro! (…) Sva ta bolna iskustva odsada pa zauvijek bit će povezana s imenom Boleslava Bieruta. Možda će ga povijest opravdati?

Bolesław Bierut umro je opterećen crkvenom ekskomunikacijom (…) Moramo dati dužno poštovanje Božjoj volji. Moram to priznati i željeti; moram željeti Božju pravdu koja brani svoje pomazanike. Ipak volio bih da ta posljednja prepreka ne postoji. Zato bih još više želio moliti milosrđe za čovjeka koji me toliko progonio. Sutra ću slaviti svetu misu za pokojnika; a već sada otpuštam svojemu dužniku uvjeren da će pravedni Bog u ovome životu pronaći njegova svjetlija djela koja će umilostiviti Božje milosrđe.

U ovome svijetu postoji i komunikacija ljudskih duša. Toliko puta sam za vrijeme svojega zatočeništva molio za Bolesława Bieruta. Možda nas je ta molitva tako povezala da je došao k meni po pomoć…

U Primasovim zapisima još je jedan važan fragment, koji je poput krune njegova milosrđa.

Ne postoji samo Sanctorum communio (lat. općinstvo svetih). U ovome svijetu postoji i komunikacija ljudskih duša. Toliko puta sam za vrijeme svojega zatočeništva molio za Bolesława Bieruta. Možda nas je ta molitva tako povezala da je došao k meni po pomoć. U snu sam gledao za njim – i neću zaboraviti na pomoć molitve. Možda će svi ubrzo zaboraviti na njega, možda će ga se svi ubrzo odreći, kao što se danas odriču Staljina – ali ja to neću učiniti. Moje kršćanstvo to traži od mene.

Koliko ljudi zaista moli za svoje neprijatelje?

Iz knjige „Čamac s rupama“ Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.