Duhovnost

JASMINA MARIJANOVIĆ

Biti (za)uvijek sretan i mlad. Kako? Lako! Mi ljudi svašta isprobavamo da bismo bili radosni i ispunjeni. A jedan je recept: Ljubav davati i primati, primati i davati...

Foto: Shutterstock


 

Kada se prepustimo Bogu, počet ćemo shvaćati svoje dužnosti i obveze kao služenje drugima, a ne kao dokaze da smo veliki i strašno sposobni obavljati ih.

Pravo otkriće

Iako riječ služenje tako često susrećemo u našem vjerničkom životu pa ju možda ne shvaćamo previše ozbiljno, ona zaista nije isprazna, nego je pravo otkriće. Donosi mir i radost koji su od Boga, jer služeći postajemo ponizni i „nalazimo spokoj dušama svojim”, kako sam Isus tako lijepo kaže kada nas poziva da budemo krotka i ponizna srca kao on. Služeći drugima crpimo Božju snagu, naš je pogon u Božjoj ljubavi koja nas neprestano pokreće i obnavlja; tada nam krila rastu kao orlovima, trčimo i ne sustajemo, hodimo, ali se ne umaramo, kako kaže prorok Izaija.

Kada sve želimo dovesti u red svojim snagama, ponekad i odnoseći se na grub način s ljudima koji ne postupaju po našem planu, tada nam tereti postaju nepodnošljivi i sve nam se kad-tad počne činiti preteškim

Naprotiv, kada obavljamo dužnosti, pa makar one bile i brojne, ali bez poniznosti koja bi nas štitila i koja bi činila da jaram postaje sladak a breme lako, nego sve želimo dovesti u red svojim snagama, ponekad i odnoseći se na grub način s ljudima koji ne postupaju po našem planu, tada neminovno nailazimo na vlastitu ograničenost, tereti postaju nepodnošljivi i sve nam se kad-tad počne činiti preteškim, da ne kažem nemogućim. U toj slomljenosti ili odustajemo od svega ili hitamo natrag k Bogu, kao dijete koje je shvatilo da je pogriješilo pa trči u majčin zagrljaj.

S druge strane kada naviještajući drugim ljudima Božju riječ, znamo da time ponajprije radimo na sebi, tada smo počeli biti „Božji“

Zato kada mislimo da naviještajući Božju riječ činimo uslugu samo tim ljudima kojima svjedočimo o Bogu, znajmo da računamo samo na svoje, ljudske, snage! Možda nam se čini da računamo na Boga jer koristimo vlastito iskustvo obraćenja. Ali ako malo razmislimo, uvidjet ćemo da i tada računamo samo na ono što već imamo, što već posjedujemo, i na taj način ne dopuštamo Bogu da nas iznenadi, da nas njegov Duh propuše. Bog ne želi ostati neki moćan lik iz naših priča iz davnina! Bog je živ, i on želi djelovati kao što živa osoba djeluje, sada, danas. S druge strane kada naviještajući drugim ljudima Božju riječ, znamo da time ponajprije radimo na sebi, tada smo počeli biti „Božji“. Jer to što ti nekome govoriš o Bogu, najprije tebe mora dotaknuti, to tebe mora ushititi, promijeniti i obratiti. Tebe treba oplijeniti.

Možda imamo nekog poznanika, prijatelja ili člana obitelji koji je daleko od Boga: nemojmo se praviti pametni pred njim, ne računajmo samo na svoje snage

Možda imamo nekog poznanika, prijatelja ili člana obitelji koji je daleko od Boga: nemojmo se praviti pametni pred njim, ne računajmo samo na svoje snage. Odlučimo moliti za njega! Time ne stavljamo samo tog čovjeka u Božje svjetlo, nego ponajprije sebe same, a upravo je to ustvrdio i sv. Grgur Veliki kada je kazao da su sve molitve koje molimo za druge najviše nama na korist. Opet se dakle vraćamo na vlastito obraćenje, a obraćenje drugih ljudi ostavljamo Bogu. To su dakako najprije shvatili prvi Isusovi sljedbenici, pa je sv. Pavao svoj govor Efežanima završio upravo u tom duhu (prošnjom da mole za njega): „da mi se otvore usta i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo evanđelja kojeg sam poslanik u okovima, da se ohrabrim o njemu kako treba govoriti” (Ef 6,19-20).

…da postane svjestan da je on Božji poslanik koji treba moliti za druge (na početku poslanice Pavao čini upravo to) ali i da je sam potreban molitve drugih ljudi

Ova bi slika mogla nadahnjivati svakoga tko je pozvan govoriti o Bogu: da postane svjestan da je on Božji poslanik koji treba moliti za druge (na početku poslanice Pavao čini upravo to) ali i da je sam potreban molitve drugih ljudi kako bi u svakom trenutku dobio pravu riječ, kako bi se ohrabrio i govorio ne što on želi, iz vlastite oholosti, nego onako „kako treba”.

Bog želi spasiti svakog čovjeka i bio je spreman učiniti nezamislivo da bi uspio doprijeti do srca ljudi. Zamislite da se Isus nije oplijenio, da se nije rodio, da pozivajući grešnike na obraćenje nije bio blag prema njima, da nije išao umrijeti na križ zbog naših grijeha, kako bi izgledao današnji svijet? Molimo Isusa da i nas oplijeni na način i u trenutku kada je potrebno, radi našega ali i spasenja ljudi oko nas.

Autorica: Jasmina Marijanović. Ulomak teksta objavljenog u časopisu Book, broj 89.

Autoricu možete pratiti na Instagramu, ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh