Duhovnost

Biti Božji, pa makar bio i „sluga“

Biti Božji pa makar bio i sluga book evangelizacija

Donosimo tekst za sladokusce, za one koji znaju prepoznati vrhunsku hranu. Ovaj smo Book posvetili školi molitve, školi razmatranja Božje riječi, školi nutarnje i zastupničke molitve, školi osobnoga intimnog odnosa s Bogom i zato nas raduju tekstovi u kojima se može prepoznati duboka osobna povezanost autora s Bogom i njegovom riječju.

Jesam li i ja svjestan, poput izgubljenog sina, da je sreća biti Božji, pa makar bio i sluga, kao što je i Isus bio „sluga Jahvin“, makar napustio puno prividnih komoditeta i sebičnost svojeg bića, koje svoje ja želi postaviti iznad istine? Koliko sam zaista cijelim bićem u Crkvi te spreman na promjenu da bih ušao još korak dublje? Koliko dopuštam da riječ oživi u meni, umjesto da ju gledam kao mrtvo slovo na papiru, koje mogu promijeniti po vlastitom nahođenju i vođen vlastitim hirovima?


Božićno vrijeme i okupljanja koja su uobičajena u to vrijeme godine uvijek nas podsjećaju na važnost i ljepotu obiteljske sredine, u kojoj čovjek osjeća zaštitu i poticaje za rast. I Isus je u Svetoj obitelji, usprkos vanjskim protivljenjima, našao mjesto prihvaćanja i ljubavi koja je neophodna svakomu čovjeku. No sjećamo se i Isusovih riječi „Tko je majka moja, tko li braća moja?“ (Mt 12, 48) Oni, naravno, koji slušaju zajedničkoga i jedinog Oca.

Čudan je taj nagon u čovjeku, koji ga, u pokušaju da zaniječe svoje korijene i ono što ga je izgradilo, tjera izabrati najegzotičnije stvari, kao da je potrebno što dalje pobjeći da bi to odbacivanje zaista uspjelo.

Nedavno smo u HKR-ovoj emisiji Zašto vjerujem mogli čuti svjedočanstvo vjere Jima Caviezela, američkog glumca možda najpoznatijeg po ulozi Isusa u filmu Pasija. Iz mnoštva zaista poticajnih razmišljanja i tvrdnji izdvojila bih jednu vrlo jednostavnu, ali u svojoj slikovitosti ipak moćnu tvrdnju, kojom je taj glumac otkrio da se u Crkvi osjeća kao kod kuće, a slikovitost neke tvrdnje je u neku ruku tim uspješnija što je bliža većemu broju ljudi. Bilo da se u životu nismo ozbiljnije odmakli od Krista i Crkve, bilo da imamo iskustvo lutanja i vraćanja po primjeru izgubljenog sina iz evanđelja, mislim da se svi možemo pronaći u njoj. A u svjetlu Isusovih riječi to zapravo postaje i nužno.

Znakovito je da izgubljeni sin, donijevši svoju odluku za odlaskom, bira „daleku zemlju“ (Lk 15, 13), kako je to opisano u prispodobi. Čudan je taj nagon u čovjeku, koji ga, u pokušaju da zaniječe svoje korijene i ono što ga je izgradilo, tjera izabrati najegzotičnije stvari, kao da je potrebno što dalje pobjeći da bi to odbacivanje zaista uspjelo. Jedan drugi HKR-ov sugovornik, Nino Raspudić, u istoj emisiji, ali emitiranoj godinu ranije, priznao je da je zaista misterij da se danas toliko ljudi koji su odrasli u kulturi s kršćanskim korijenima i s očuvanom tradicijom vjere svim snagama trudi zanijekati tu kulturu, ne želeći ostati otvoreni daru vjere, a kamoli prihvatiti ga u punini. Kao u spomenutoj prispodobi, radije se trude shvatiti, recimo, „daleki“ islam, u kojemu, kako tvrdi Raspudić, ipak nije mogao nastati prostor za sekularno – kao što je slučaj u kršćanstvu – koji je tim istim ljudima toliko bitan.

No Pavao odmah dalje pojašnjava da izvan istine postoje ljudi koji nas, u pokušaju da nam ukradu pozornost, zapravo samo zbunjuju. A možda smo i mi ti ljudi, i to ne samo s obzirom na druge, nego i na nas same.

U Poslanici Galaćanima (1, 6 – 12) sv. Pavao govori da smo evanđelje primili objavom Isusa Krista i  da njegovo podrijetlo nije ljudsko. Fascinantno je kako je sv. Pavao u tom odlomku, pomoću neznatna broja riječi u odnosu na ogromnu važnost tematike, uspio otkriti zapravo sve o iskustvu lutanja nas katolika, koje ne mora nužno pretpostavljati potpuno odbacivanje vjere i Isusa kao Spasitelja. Može se raditi o „malim“ odmacima (poput stava „gotovo u svemu slijedim nauk Crkve, ali ovo za mene nije grijeh“), koji, u svjetlu strašnih Pavlovih riječi o čovjeku koji svjesno želi promijeniti evanđelje: „neka je proklet“, dramatično dobivaju na težini. Izdvojila sam četiri riječi koje se posebno ističu. One su, u obliku glagola: prelaziti, zbunjivati, ugađati, naučiti.

Ono što sv. Pavao spočitava Galaćanima, mogao bi i nama danas, a to je da, iako upoznati s Božjom objavom, prelazimo tako lako na nešto drugo. On čak kaže na neko drugo evanđelje, koje i ne postoji. A budući da ne postoji, nemoguće ga je i naći. Stoga odmah vidimo da je u našem lutanju, koje je možda plod nepoznavanja živog Boga, možda premlake borbe sa svojim slabostima ili čega trećega, sasvim očekivano učestalo traženje i prelaženje s jedne stvari na drugu. Ništa nije sigurno i ništa nije zauvijek. Nije prioritet odanost, već ispunjenje, a ako nešto ne vodi do ispunjenja, onda to imamo pravo i zamijeniti. To uključuje i zaljubljene ljude, koji namjeravaju stupiti u brak i imati djecu, koji u startu prihvaćaju mogućnost da neće ostati zauvijek s voljenom osobom „ako se više ne budu slagali“. To postaje tužno, u smislu koji ne pretpostavlja isključivo osjećaje ili zabrinutost zbog praznine koju odlazak druge osobe podrazumijeva, pa i onu ekonomsku, samo u svjetlu objave. Ne po ljudskoj logici dakle, nego samo spoznajom one punine ljubavi za koju nas je Bog stvorio koja, kako ne, ide i preko križa.

No Pavao odmah dalje pojašnjava da izvan istine postoje ljudi koji nas, u pokušaju da nam ukradu pozornost, zapravo samo zbunjuju. A možda smo i mi ti ljudi, i to ne samo s obzirom na druge, nego i na nas same.

No Pavao odmah dalje pojašnjava da izvan istine postoje ljudi koji nas, u pokušaju da nam ukradu pozornost, zapravo samo zbunjuju. A možda smo i mi ti ljudi, i to ne samo s obzirom na druge, nego i na nas same. Često samo Isus može razvezati tu našu zapetljanost i usmjeriti naš pogled ponovno na ono bitno. I dok je samo traženje moglo pretpostavljati i nalaženje onoga što nas ne ispunjava i odbacivanje istoga, ovdje smo ipak suočeni s nečim manje ugodnim, jer nam Pavao govori da ni sami nećemo znati što da tražimo i što bi nas dokraja moglo ispuniti. Kao što Bog sve okreće na dobro, tako je izvan njega nemoguće iskusiti pravi blagoslov u životu, jer nema Isusa, koji je polog istinske sreće, koja nas čeka govoreći: „Dođite k meni…“ (Mt 11, 28)

Pavao zatim tvrdi da u svojem naviještanju ne želi ugađati ljudima. Zamislite koliko je siguran u istinitost svojeg naviještanja kad ne treba varku ugađanja drugima da bi ih privukao! Istina ne treba ugađati ljudima, nego mijenjati njihova srca, jer da nije tako, kako bi bilo moguće obratiti se?! Koliko je to drukčije od znanja i istina koje svijet nudi, nastojeći uvijek udovoljiti čovjeku. No čovjek u svem tom ugađanju sebi i svojim željama zapravo ispunjenje ne nalazi, što je očito po tolikim pričama obraćenja ljudi koji su naizgled imali sve. Jer ne radi se o tome da nam sve želje moraju biti ispunjene; usput rečeno, upravo oni ljudi koji žive u izobilju, često traže sve više i više, dok konačno ne priznaju da ih svijet nikada neće moći potpuno ispuniti.

I na kraju, Pavao govori da evanđelje nije ljudskih ruku djelo i da ga on ne nauči od ljudi. Zadnja riječ iz Poslanice Galaćanima, koja nam ovdje pomaže razumjeti ljudsko lutanje, jest riječ naučiti. Koliko se puta želimo pouzdati samo u vlastite snage, u ljudsko znanje?! No koliko god ono bilo začuđujuće i proces učenja uzbudljiv, neki se svjesno ili nesvjesno zatvaraju u te ipak skučene okvire ljudskih spoznaja, misleći da, ako što ne shvaćaju ili ne mogu podvrgnuti znanstvenoj provjeri i dokazu, to nije ni vrijedno pozornosti, očekujući da će samo ljudskim putem razumjeti stvarnost. To i ne bi bio tako velik propust da se radi o nekim minornim stvarima, ali takav zahtjev čovjek postavlja sadržajima koji mogu bitno odrediti cijeli njegov život. Isključivo ljudskim znanjem čovjek ne zna sve, ni u vidljivom spektru, senzibilnome, a niti u inteligibilnome, no u one nevidljive stvari počne dobivati veći uvid tek kad se otvori Bogu i njegovoj mudrosti. Kako stoji u Knjizi proroka Izaije:  „Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“ (Iz 55, 9) Objavom je čovjek dobio nešto što nikada, ali baš nikada ne bi mogao steći vlastitim znanjem, koliko god napredno ono bilo.

Jer ne radi se o tome da nam sve želje moraju biti ispunjene; usput rečeno, upravo oni ljudi koji žive u izobilju, često traže sve više i više, dok konačno ne priznaju da ih svijet nikada neće moći potpuno ispuniti.

Lutajući, čovjek sve to nekako kad-tad spozna. Poput izgubljenog sina, koji je u dalekoj zemlji razmišljao što je sve izgubio i nije više drugdje našao. Ta je spoznaja očito bila toliko jaka za njega da je bio u stanju prihvatiti i puno manje nego prije i postati sluga svojemu ocu. No otac ga, naprotiv, dočekuje gozbom. U tome promijenjenom sinu, koji je konačno spreman podložiti se svojemu ocu kakva god bila njegova odluka, uočavamo tragove Sina koji se savršeno podložio Očevoj volji.

Jesam li i ja svjestan, poput izgubljenog sina, da je sreća biti Božji, pa makar bio i sluga, kao što je i Isus bio „sluga Jahvin“, makar napustio puno prividnih komoditeta i sebičnost svojeg bića koje svoje ja želi postaviti iznad istine? Koliko sam zaista cijelim bićem u Crkvi te spreman na promjenu da bih ušao još korak dublje? Koliko dopuštam da riječ oživi u meni, umjesto da ju gledam kao mrtvo slovo na papiru, koje mogu promijeniti po vlastitom nahođenju i vođen vlastitim hirovima?

Kako je slatko vratiti se kući. Biti doma i imati sve ono što Otac ima, a ima puno više nego što bi čovjek bez njega imao. Dom nije samo tamo gdje je srce, kako je danas popularno tvrditi. Ja bih, poput Caviezela, rekla da je dom ondje gdje je Isus. A gdje je Isus, ondje je i Crkva. Ondje nije samo ljudsko srce, nego i njegov razum i njegova volja. Ondje je cijeli čovjek.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh