Foto: Unsplash, Karl Fredrickson

Meditirajući o tekstu iz 19. poglavlja Djela apostolskih, bio sam posebno dodirnut dijelom koji sam podvukao i obojio markerom. Taj me dio podsjetio na nešto što sam ovih dana doživio i o čemu sam razmišljao.

(Meditirajući o otajstvima nerijetko ćemo dobiti odgovore na pitanja o kojima smo prije toga razmišljali. Vidjet ćemo kako u tome lako možemo prepoznati Duha Svetoga koji potiče, ali i odgovara na potaknuta pitanja i na taj nas način izgrađuje.)

Evo moje meditacije na označeni dio.

Pavao u Efezu. Ivanovci

Dok je Apolon bio u Korintu, Pavao, pošto prođe gornje krajeve, dođe u Efez, nađe neke učenike pa ih upita: »Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?« Oni će mu: »Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti.« Nato će on: »Kako ste onda kršteni?« »Krštenjem Ivanovim«, odvrate oni. Nato će Pavao: »Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa.« Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa, pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati. Bijaše u svemu dvanaestak muževa. (Dj 19,1-7)

Začudio me velik broj krizmanika koje prije nikad nisam vidio

Ta me rečenica podsjetila na krizmu kojoj sam nedavno prisustvovao. Začudio me velik broj krizmanika koje prije nikad nisam vidio, a od kojih mnoge vjerojatno nakon krizme više neću vidjeti. Mnogi će od njih sljedeći put doći na svoje vjenčanje ili krštenje djeteta, a kako se to sada uglavnom obavlja subotom, a ne za vrijeme župskih misa, vrlo je moguće da te mlade ljude mnogo godina neću ponovo vidjeti.

Nažalost, najveći broj krizmanika nije primio ništa…

Učenici u Efezu nisu znali da postoji Duh Sveti pa ga nisu mogli ni htjeti ni očekivati, pa ni primiti. Krizmanici su znali da postoji Duh Sveti, no što su znali da mogu primiti? Bez obzira na to što im njihovi vjeroučitelji govorili, njihov su udžbenik bili oni koje poznaju, a koji su taj sakrament primili prije njih. To su prvenstveno njihovi roditelji, kumovi, prijatelji i poznanici. Po čemu se njihov život razlikuje od njihovog? Ako iskreno priznamo – ni po čemu! Što su oni od sile Duha mogli očekivati? – Ništa! Što su znali, to su i očekivali, a onda i primili. Nažalost, najveći broj krizmanika nije primio ništa jer vidimo da to iskustvo ni najmanje nije utjecalo na njihov život. Mnogi su od njih u životu svojih roditelja i prijatelja ‘vidjeli’ taj sakrament kao mogućnost konačna odlaska iz crkve nakon što se obave svi potrebni sakramenti.

Činjenica je da smo svi po sakramentu krizme dobili isti izljev Duha kao i apostoli na Pedesetnicu, no jedno je nešto dobiti, a drugo to isto i primiti.

Učenici u Efezu nisu imali gotovo nikakve prilike primiti nekoga za koga nisu ni znali da postoji. Krizmanici isto tako imaju vrlo malu priliku primiti nešto za što ne znaju da je moguće.

Kad bi krizmanici čuli ta svjedočenja!

Čini se da u pripravi za sakrament krizme nedostaje dimenzija svjedočenja. Postoji ipak jedan manji broj vjernika koji su zaista primili tu silu Duha koja se u njihovim životima očitovala na najrazličitije načine. Oni bi pripravnicima za krizmu mogli ispričati priču o osobnom iskustvu s Duhom Svetim. Kad bi krizmanici čuli ta svjedočenja, imali bi prilike razmisliti o tome što žele primiti i sigurno je da bi barem neki od njih poželjeli, primili i živjeli ono što dobivaju.

Premalo jedni drugima svjedočimo svoja iskustva s Bogom i zato sami sebe ne obogaćujemo drugima niti druge obogaćujemo vlastitim iskustvima. Pitam se bi li svećenik išta korisnije u propovijedi na Božić ili Uskrs, kad ima punu crkvu onih koji u nju dolaze jedanput ili dvaput na godinu, propovijedao od toga da posvjedoči na koji je način dobio poziv za svećeništvo i kako je taj poziv prihvatio? Kad bi svjedočio o vlastitim ‘hrvanjima’ s Duhom Svetim, svojim kušnjama, iskustvima koje je imao kad se odlučivao prihvatiti poziv te služeći kao svećenik dijeleći npr. sakrament bolesničkog pomazanja, ispovijedajući grešnike, a posebno one pred smrt – ne bi li to ljude potaklo da više cijene svećenike, Crkvu i Boga i da se znatan broj njih vrati u crkvu?

Ne bi li to trebao biti i sastavni dio pripreme za krizmu? Kad bi i časne sestre posvjedočile svoje iskustvo poziva po kojem su se odrekle obitelji, majčinstva i svijeta uopće, koliko bi to snažno djelovalo na krizmanike da povjeruju u živoga Boga i da i nakon krizme nastave s vjerničkim životom? Zar ne bi bilo dobro upitati zrele vjernike u župi o razlogu njihova vjerovanja, o tome kakvo su iskustvo Boga imali zbog kojeg tako čvrsto vjeruju? Zar ne bi njihovo svjedočanstvo krizmanicima pomoglo da se odluče vjerovati i da se zaista odluče primiti ono što im Duh Sveti daje?

Sakrament krizme osposobljava nas da budemo Kristovi svjedoci i čudno je da u pripremi za taj sakrament ne upotrebljavamo baš to svjedočenje koje nam itekako stoji na raspolaganju. Samo ga treba otkopati da ne bismo završili poput onoga u Isusovoj prispodobi koji je svoj talent zakopao umjesto da je njime trgovao. Tko zna što sve još u srcima ne znamo o Duhu Svetome? (…)

Ulomak iz knjige „Krunica – kako djelotvorno moliti krunicu” autora Josipa Lončara. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.