Osobni razvoj

SUSRET U ZRAČNOJ LUCI

Bismo li trebali sve svećenike smatrati krivima zbog zlostavljanja koja su se dogodila u Crkvi Kardinalu Dolanu pristupio je jedan čovjek i rekao mu: „Kao otac dvojice dječaka, ne mogu pogledati u Vas, ili kojega drugoga svećenika, a da smjesta ne pomislim na spolno zlostavljanje.” Kad se je snašao, Dolan mu je odgovorio ovako...

Bismo li trebali sve svećenike smatrati krivima zbog zlostavljanja koja su se dogodila u Crkvi

Ovakva mi se stvar dogodila „tek” treći put u mojih inače sretnih gotovo trideset i pet godina svećeništva, pri čemu su se sva tri slučaja zbila u proteklih devet i pol godina. Drugi mi svećenici svjedoče da se njima to događa daleko češće. No, i triput je više negoli dovoljno. Svaki sam put bio toliko potresen i mučnina me zamalo svladala.

Bilo je to prošloga petka… Upravo sam bio stigao u zračnu luku Denver, gdje sam trebao održati nagovor na vrlo popularnom godišnjem skupu pod nazivom „Živimo našu katoličku vjeru”. Dok sam, zajedno s drugima, čekao vlak da me odveze do terminala, pristupio mi je čovjek u srednjim četrdesetima, koji je također čekao vlak.

Nemili udarac

‒ Jeste li Vi katolički svećenik? ‒ uljudno je upitao.

‒ Jesam. Drago mi je! ‒ odgovorio sam i pružio mu ruku. No, on je to zanemario.

‒ Odgojen sam u katoličkoj vjeri ‒ nastavio je.

Te su riječi inače gotovo redovito nagovještaj udarca koji će uslijediti, ali nimalo nisam bio spreman za nemilu težinu riječi koje su uslijedile.

‒ Ali sada, kao otac dvojice dječaka, ne mogu pogledati u Vas, ili kojega drugoga svećenika, a da smjesta ne pomislim na spolno zlostavljanje.

Kako reagirati? Izderati se na nj? Potjerati ga? Ispričati se? Dati mu za pravo? Izraziti razumijevanje? Moram priznati da su mi sve ove reakcije redom prošle kroz glavu dok sam posrtao od srama i srdžbe pod težinom rane koju mi je bio zadao svojim teškim riječima. Oporavivši se toliko da sam mogao nešto progovoriti, uzvratio sam:

‒ Žao mi je što tako mislite. Međutim, dopustite mi upitati Vas, pomislite li smjesta na spolno zlostavljanje i kada ugledate rabina ili pastora?

‒ Nipošto! ‒ odvratio je kroz stisnute zube dok smo se ukrcavali u vlak.

‒ A kada vidite trenera, vođu izviđača, usvojitelja, socijalnog radnika, ili pak liječnika? ‒ nastavio sam.

‒ Jasno da ne! ‒ odgovorio je. ‒ Kakve sad, pak, to ima veze? – upitao me je.

‒ Ima, itekako ‒ odgovorio sam ‒ jer svako od navedenih zanimanja prati jednako visok postotak spolnog zlostavljanja kao i u svećenikâ, ako ne i viši.

‒ Možda i jest tako ‒ odvrati on ‒ ali Crkva je jedina ustanova koja je znala da se to događa, a nije ništa poduzela, već je te izopačene ljude samo razmještala uokolo.

‒ Očito nikada niste čitali statističke podatke za nastavnike u osnovnim školama ‒ primijetio sam. ‒ Samo u New Yorku, odakle dolazim, stručnjaci tvrde da je stupanj spolnog zlostavljanja među nastavnicima osnovnih škola deset puta veći negoli kod svećenikâ pa se i te zlostavljače samo ‘razmješta uokolo’. (Da sam u to vrijeme bio upoznat s viješću u New York Timesu od prethodne nedjelje o visokom broju zlostavljanja najbespomoćnijih u državnim prihvatilištima, pri čemu bi dokazane zlostavljače jednostavno samo premjestili u drugo prihvatilište, svakako bih bio i to spomenuo.) Na to nije ništa rekao i ja sam nastavio s iznošenjem podataka.

Ostao je zaprepašten…

‒ Oprostite mi što sam tako izravan, no i Vi ste sa mnom bili jako izravni, pa mi dopustite sljedeće pitanje: kada se pogledate u ogledalo, vidite li u njemu spolnoga zlostavljača?

Sada je on ostao jednako zapanjen kao i ja prije svega nekoliko minuta.

‒ Kako to mislite?

‒ Nažalost ‒ odgovorih ‒ studije pokazuju da su spolno zlostavljana djeca najčešće žrtve vlastitih očeva ili drugih članova obitelji.

Shvatio sam da je rasprave bilo dosta, jer je čovjek ostao zaprepašten. Stoga sam pokušao smiriti stvari.

‒ Ovako ćemo: kada Vas pogledam, neću u Vama gledati spolnog zlostavljača i bio bih Vam zahvalan kada biste i Vi to isto učinili za mene. Vlak nas je dovezao do mjesta preuzimanja prtljage i zajedno smo izašli.

‒ Zašto onda slušamo samo takvu prljavštinu o vašim svećenicima? ‒ upitao je, zamislivši se malo više nad čitavim tim problemom.

‒ I mi svećenici se to pitamo. Ako Vas zanima, mogu Vam ponuditi nekoliko objašnjenja. Kimnuo je glavom dok smo polako nastavili hodati prema traci za prtljagu.

Zašto slušamo samo takvu prljavštinu o svećenicima?

‒ Kao prvo ‒ nastavio sam ‒ mi svećenici zaslužujemo da nas se strože prati, jer ljudi u nas imaju više povjerenja, s obzirom na to da se usuđujemo tvrditi kako zastupamo sâmog Boga. Stoga, kada to učini jedan od nas, pa makar to bio slučaj i sa sasvim malim brojem naših pripadnika, daleko je stravičnije. Potom, bojim se da je mnogo onih koji ne ljube Crkvu pa nas svim srcem žele uništiti, a upravo nas time najradije šibaju do u beskonačnost. Na koncu, kao treće, teško mi je to izgovoriti ‒ zaključio sam ‒ no tužeći Katoličku crkvu, može se zaraditi mnogo novca, dok to nikako nije slučaj s bilo kojom od ostalih skupina koje sam prethodno spomenuo. U međuvremenu smo obojica već bili preuzeli prtljagu i uputili se prema vratima. On mi je tada pružio ruku, onu istu ruku koju mi je bio uskratio pet minuta prije, dok sam mu pružao svoju, i napokon smo se rukovali.

‒ Hvala. Drago mi je što sam Vas upoznao.

Na trenutak je zastao: ‒ Znate, sjećam se sjajnih svećenika koje sam poznavao kao dijete. I sada, budući da radim na Sveučilištu Regis, poznajem neke uistinu Bogu predane isusovce. Ne bih vas smio sve osuđivati zbog stravičnih grijeha nekolicine među vama.

‒ Hvala ‒ odvratih uz osmijeh.

Pretpostavljam da smo uspjeli izgladiti sve nesuglasice, jer je, odlazeći, dodao: ‒ Dugujem Vam makar šalu … ‒ Što se dogodi kada ne možete platiti svome egzorcistu?

‒ Nemam pojma ‒ odgovorio sam.

‒ Zaplijeni Vam oslobođenje!

Razišli smo se, srdačno se nasmijavši. Unatoč sretnom svršetku, još sam uvijek drhtao… gotovo da sam imao osjećaj kako mi je potreban egzorcizam koji bi oslobodio moju potresenu dušu, jer sam se morao ponovno suočiti s užasom koji je ta žalosna činjenica prouzročila žrtvama i njihovim obiteljima, našim katoličkim vjernicima ‒ poput čovjeka kojeg sam netom bio sreo ‒ i nama svećenicima.

Autor: msgr. Timothy Dolan, nadbiskup New Yorka

Izvor: Katoličko glasilo MI, IV-V/2012 (http://blog.archny.org)

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh