Preporučamo

JOSH MCDOWELL

Evangelički propovjednik o svom obraćenju: „Bio sam uvjeren da su kršćani totalni idioti“ »Smatrao sam da kada bi kršćanin imao ijednu moždanu stanicu, ta bi umrla od usamljenosti. Ali, ti su me ljudi stalno iznova poticali na razmišljanje. Konačno sam prihvatio izazov. Učinio sam to iz ponosa kako bih im dokazao da su u zabludi, jer sam bio uvjeren da nema činjenica koje bi podržale njihove teorije…« Svjedočanstvo o obraćenju poznatog evangeličkog propovjednika

„Bio sam uvjeren da su kršćani totalni idioti. Ali, ti su me ljudi stalno iznova poticali na razmišljanje“

Foto: josh.org


 

 

Žudio sam za srećom. Htio sam biti jedan od najsretnijih ljudi na svijetu. Težio sam za smislom života i tražio odgovore na ova pitanja: „Tko sam? Zašto sam ovdje? Kamo idem?“

Još sam više od toga žudio za slobodom. Htio sam biti jedan od najslobodnijih ljudi na svetu. Sloboda za mene, međutim, nije značila to da mogu raditi što god želim – to može svatko. Sloboda je za mene značila imati snage učiniti ono što bi trebalo učiniti. (Većina ljudi zna što bi trebala učiniti, ali nema snage to zaista i provesti u djelo.)

Potraga za odgovorima

Počeo sam tragati za odgovorima. Činilo se da ih svi nalaze u nekoj vrsti religije pa sam i ja učinio ono najjednostavnije: otišao sam u crkvu. Ali, mora da sam ušao u krivu crkvu jer sam se od boravka u njoj osjećao još gore. U crkvu sam odlazio ujutro, u podne i uvečer, ali nije pomoglo. Po prirodi sam veoma praktičan pa kad mi nešto ne ide, odustanem od toga. Tako sam odustao i od religije.

Zatim sam se zapitao ne bi li mi možda pomogao društveni ugled. Možda bih se bolje osjećao kao nekakav vođa koji zastupa neku ideju, sav joj se posvećuje i zbog toga postaje popularan. Na sveučilištu koji sam pohađao, studentske su vođe za takvo što raspolagali financijskim sredstvima, i bili su veoma važni. Zbog toga sam se odlučio kandidirati na izborima za predsjednika studentskog vijeća prve godine. I pobijedio sam. Bilo je divno što su me svi poznavali, što sam donosio odluke i trošio sveučilišni novac na dovođenje zanimljivih predavača koji su mi se sviđali. Bilo je super, ali i tome se, kao i svemu drugome što sam pokušao, sjaj brzo izgubio. Probudio bih se u ponedjeljak ujutro (obično s glavoboljom od prethodne noći) i pomislio: „Još pet dana!“ Preživljavao sam od ponedjeljka do petka, a radovao se samo petku, suboti i nedjelji. Tada bi se začarani krug ponavljao.

Bilo mi je nepodnošljivo gledati ih kako su sretni!“

Mislim da je na fakultetima širom zemlje bilo jako malo ljudi koji su na tako iskren način pokušavali pronaći smisao, istinu i svrhu života kao što sam to ja činio. Tijekom tog razdoblja počeo sam primjećivati malu grupu ljudi od osam studenata i dva profesora koji su se po nečemu razlikovali od ostalih. Činilo se kao da znaju zašto vjeruju u ono što vjeruju. Također je izgledalo kao da znaju kamo idu, da imaju životni cilj.

Ti ljudi nisu samo pričali o ljubavi, već su se u tom pogledu i angažirali. Kao da su bili iznad svakodnevnih pritisaka studentskog života. Čak i kad bi svi pokleknuli pod okolnostima, oni su djelovali zadovoljno, mirno i neovisni o svakodnevnici. Izgledalo mi je kao da posjeduju unutrašnji i stalni izvor radosti. Bilo mi je nepodnošljivo gledati ih kako su sretni! Imali su nešto što ja nisam imao. Kao i svaki prosječni student, htio sam ono što ima netko drugi, a ja nemam. Zbog toga sam odlučio sprijateljiti se s nekima od tih intrigantnih ljudi.

Dva tjedna nakon te odluke sjedio sam s njima za stolom u prostorijama studentskog saveza. Bilo nas je šestero studenata i dva profesora. Počeo se voditi razgovor o Bogu.

Išli su mi na živce pa sam se okrenuo prema jednoj zgodnoj studentici (prije toga sam mislio da su sve kršćanke ružne), ležerno se naslonio (nisam htio da ostali pomisle da sam zainteresiran) i rekao: „Reci mi, što je svima vama tako promijenilo život? Zašto su vaši životi toliko drugačiji od života svih ostalih studenata na ovom faksu?“

Mora da je ta mlada žena imala vrlo čvrsta uvjerenja. Naime, pogledala me je ravno u oči i izgovorila dvije riječi za koje nikada nisam mislio da ću ih čuti na fakultetu kao dio rješenja bilo kojeg problema: „Isus Krist“.

„Ma, daj, molim te!“ odvratio sam. „Nemoj me filati s tim smećem. Pun mi je kufer religije, Crkve i Biblije. Nemoj me daviti religijom!“

„Hej, nisam rekla ‘religija’. Rekla sam ‘Isus Krist’!“ izderala se na mene.

Bio sam uvjeren da su kršćani totalni idioti

Rekla mi je nešto o čemu nikada prije nisam razmišljao: da kršćanstvo nije religija. Religija je, naime, kad ljudi pokušavaju doći do Boga svojim dobrim djelima, a kršćanstvo je Bog koji dolazi ljudima kroz Isusa Krista i nudi im izravan kontakt.

(Na sveučilištima vjerojatno ima najviše pojedinaca s pogrešnim idejama o kršćanstvu. Nedavno sam upoznao jednog asistenta koji je na predavanju rekao da je „svatko tko uđe u crkvu automatski i kršćanin“. Upitao sam ga: „Ako uđete u garažu, znači li to automatski da ste auto?“) Rečeno mi je da je kršćanin onaj tko istinski vjeruje u Krista.

Dok sam se tako bavio mislima o kršćanstvu, moji su me novi prijatelji potaknuli na ispitivanje Isusova života. Otkrio sam da ni Buda, ni Muhamed, ni Konfucije nikada nisu tvrdili da su bogovi, ali da je Isus tvrdio da je Bog. Prijatelji su me potakli da potražim dokaze o Isusovu božanstvu. Bili su uvjereni da je Isus Bog u ljudskom obličju, da je umro na križu za grijehe čovječanstva, da je pokopan, ali je uskrsnuo tri dana kasnije te i danas može promijeniti svačiji život.

Mislio sam da je to najobičnija farsa. Bio sam uvjeren da su kršćani totalni idioti. Neke sam i upoznao. Čekao bih da neki od njih počnu govoriti na predavanju i uživao bih u tome da ih intelektualno rastrgam. Smatrao sam da kada bi kršćanin imao ijednu moždanu stanicu, ta bi umrla od usamljenosti.

Ali, ti su me ljudi stalno iznova poticali na razmišljanje. Konačno sam prihvatio izazov. Učinio sam to iz ponosa kako bih im dokazao da su u zabludi, jer sam bio uvjeren da nema činjenica koje bi podržale njihove teorije. Pretpostavljao sam da u njihovim tvrdnjama nema nikakvih dokaza koji bi se mogli razmotriti.

Dan kada sam postao kršćanin

Nakon mnogo mjeseci proučavanja došao sam do zaključka da je Isus morao biti ono što je tvrdio. To mi je predstavljalo priličan problem. Um mi je govorio da je sve što sam pročitao istina, ali volja me je vukla u drugom pravcu.

Otkrio sam da je postajanje kršćaninom veoma pogubno za ego. Isus je izravno izazvao moju volju kako bih mu povjerovao. Parafrazirat ću ga: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (Otkrivenje 3,20). Nije me bilo briga za Isusovo hodanje po vodi i za pretvaranje vode u vino. Naprosto nisam u svojoj blizini htio nikoga tko bi mi kvario zabavu, a kršćanstvo mi se činilo nečim što najbrže uništi svaki dobar provod. Dakle, moj um mi je govorio da je kršćanstvo istinito, ali moja volja je bježala od toga.

Kadgod bih se našao u blizini tih oduševljenih kršćana, došlo bi do konflikta. Ako ste ikada bili u društvu sretnih ljudi dok ste sami bili jadni, znate koliko vam takvi sretnici mogu dizati tlak. Bili su toliko sretni, a ja tako jadan da sam znao samo odjednom ustati i demonstrativno izaći iz sobe studentskog saveza.

Došlo je do toga da bih legao u krevet u deset sati uvečer, ali ne bih mogao zaspati do četiri sata ujutro. Znao sam da sve to moram izbaciti iz uma prije nego što poludim!

Glava i srce su mi se konačno povezali 19. prosinca 1959. godine u 20:30 sati. Toga sam dana postao kršćanin. Bio sam na drugoj godini studija. Te sam se večeri molio, i molio sam za četiri stvari kako bih uspostavio odnos s Isusom Kristom koji mi je tada počeo mijenjati život.

Najprije sam rekao: „Gospodine Isuse, hvala ti što si umro na križu za mene.“ Zatim sam rekao: „Ispovijedam ti sve ono iz svog života što ti nije po volji i molim te da mi oprostiš i očistiš me.“ Nakon toga sam rekao: „Sada ti, na najbolji način za koji znam, otvaram vrata svog života i srca i vjerujem ti kao svojem Spasitelju i Gospodinu. Preuzmi kontrolu nad mojim životom. Promijeni me iznutra i izvana. Učini me osobom kakvom si me stvorio.“ Na kraju sam još rekao: „Hvala ti što si u moj život došao po vjeri.“ Bila je to vjera koja nije bila utemeljena na neznanju, već na povijesnim dokazima i na dokazima iz Riječi Božje.

Siguran sam da ste doživjeli kako su vam mnogi religiozni ljudi tvrdili da su se u takvim trenucima osjećali kao da ih je ošinuo grom ili nešto slično. Međutim, nakon što sam izmolio tu svoju molitvu, meni se nije dogodilo ništa. Baš ništa. Nisu mi narasla krila. Nakon te odluke zapravo sam se osjećao još gore. Doslovno mi se povraćalo. „Ajme, majko“, pomislio sam, „u što si se to sad uvukao?“ Stvarno sam se osjećao kao da sam puk’o (i siguran sam da neki ljudi misle da jesam).

No, nakon otprilike šest mjeseci do godinu i pol, shvatio sam da nisam puk’o. Život mi se zaista promijenio.

„Sine, ako Bog u mom životu može učiniti ono što sam vidio da je učinio u tvom…“

Jednom sam za vrijeme rasprave s predstojnikom katedre odsjeka za povijest spomenuo da mi se život promijenio. Profesor me je prekinuo upitavši: „McDowellu, pokušavate li vi nama, u dvadesetom stoljeću, reći da vam je Bog promijenio život? Koja područja života vam je promijenio?“ Nakon tri četvrt sata, zaustavio me je riječima: „U redu, to bi bilo dovoljno“. Evo nekih stvari koje sam tog dana nabrojao prisutnima u predavaonici.

Bog je u meni promijenio moj nemir. Prije sam se uvijek morao nečime baviti. Hodao bih studentskim domom s glavom punom proturječnih misli. Sjeo bih i pokušao učiti, ali ne bih mogao. Nekoliko mjeseci nakon što sam prihvatio Isusa, u meni se je razvila neka vrsta mentalnog mira. Nemojte me pogrešno shvatiti: proturječja i konflikti u mojim mislima nisu nestali, u svom odnosu s Isusom nisam našao oslobođenje od proturječja i konflikata, nego sposobnost da se s njima nosim. Tu sposobnost ne bih dao ni za što na svijetu.

Zatim se je promijenila moja teška narav. Prije sam znao planuti samo kad bi me netko krivo pogledao. Još uvijek nosim ožiljke od tučnjave u koju sam se upustio na prvoj godini faksa. Tada sam zamalo ubio čovjeka. Ta eksplozivna narav bila je praktički sastavni dio moje osobnosti tako da je svjesno nisam ni pokušavao promijeniti. Ali, kada sam nakon svoje odluke o prihvaćanju Krista upao u krizu u kakvoj bih obično izgubio glavu, shvatio sam da moje teške naravi više nema. Nakon toga planuo sam samo jednom u 14 godina (i kad sam to učinio, plaćao sam za to sljedećih šest godina).

U mom je životu postojalo još nešto na što nisam ponosan, a za što sam također izvor promjene pronašao u Isusu Kristu. Spominjem to zato što je mnogim ljudima potrebna promjena upravo u tome. To je mržnja. U sebi sam prije imao mnogo mržnje. Nisam to pokazivao naizvan, nego sam škrgutao zubima u dubini duše. Strahovito su me nervirali ljudi, situacije, problemi.

Jednog sam čovjeka mrzio više nego sve ostale: svog oca.

Mrzio sam ga iz dna duše. Bio je gradski alkoholičar. Svi su znali da je pijanica. Moji su prijatelji zbijali šale o njegovu teturanju ulicama u centru grada. Nisu mislili da bi me to moglo uvrijediti jer sam se smijao zajedno s njima. Ali vjerujte mi, iznutra sam plakao. Svoju sam majku više puta našao u štali, pretučenu tako da nije mogla ustati pa je ležala u kravljem izmetu. Kad bi nam dolazili prijatelji, odvodio bih oca u štalu i ondje ga vezivao te parkirao auto pred vratima, kako ne bi mogao izaći. Prijateljima bismo rekli da je nekamo otišao. Mislim da nitko nikoga nikada nije toliko mrzio koliko sam ja mrzio svoga oca. Kada sam odlučio prihvatiti Krista, On je ušao u moj život, a njegova je ljubav bila toliko jaka da je mržnju preokrenula naopačke. Mogao sam pogledati oca u oči i reći mu: „Tata, volim te“. Što je najbolje, to sam zaista i osjećao. Nakon nekih stvari koje sam učinio, to ga je prodrmalo.

Kad sam se prebacio na privatno sveučilište, doživio sam vrlo ozbiljnu prometnu nesreću. Odvezli su me kući s imobiliziranim vratom. Nikada neću zaboraviti trenutak kada je otac došao u moju sobu i upitao me: „Sine, kako možeš voljeti oca kao što sam ja?“ Odgovorio sam mu: „Tata, prije šest mjeseci sam te prezirao“. Tada sam s njim podijelio zaključke vezane za Krista do kojih sam došao: „Tata, pustio sam Krista u svoj život. Ne mogu ti to u potpunosti objasniti, ali zbog tog odnosa s Njim u sebi sam našao mogućnost da volim i prihvaćam, ne samo tebe već i druge ljude, onakvima kakvi jesu.“

Četrdeset i pet minuta kasnije dogodila se jedna od najdivnijih stvari u mom životu. Član moje obitelji, netko tko me je poznavao tako dobro da mu nisam mogao premazati oči, rekao mi je: „Sine, ako Bog u mom životu može učiniti ono što sam vidio da je učinio u tvom, tada mu i ja želim dati tu priliku.“ Moj se otac odmah sa mnom pomolio i povjerovao Kristu za oproštenje svojih grijeha.

Promjenama obično treba nekoliko dana, tjedana, mjeseci, možda čak i godina. Život moga oca se, međutim, promijenio pred mojim očima. Bilo je to kao da mu je netko upalio lampu u glavi. Nikada, ni prije ni kasnije, nisam vidio takvu brzu promjenu. Moj je otac od tada samo jedan jedini put dotakao viski. Prinio ga je ustima, liznuo i to je bilo to. Donio sam samo jedan zaključak: Odnos s Isusom Kristom mijenja ljudske živote, i to iz korijena.

Molitva

Možete se smijati kršćanstvu. Možete mu se rugati i ismijavati ga. Ali, ono funkcionira. Mijenja živote. Vjerujete li Isusu, počnite promatrati svoje stavove i djela jer će ih Isus Krist mijenjati. Kakogod, kršćanstvo nije nešto na što nekoga možete natjerati da to proguta na silu. Sve što mogu učiniti jest ispričati vam što sam ja doživio i što sam naučio. A vi se na taj korak morate odlučiti sami.

Možda će vam pomoći molitva koju sam ja molio:

„Gospodine Isuse, trebam te. Hvala ti što si za mene umro na križu. Oprosti mi i očisti me. U ovom trenutku počinjem vjerovati da si moj Spasitelj i Gospodin. Učini me osobom kakvom si me stvorio. U ime Kristovo. Amen.“

 

Josh McDowell, poznati je evangelički propovjednik. U mladosti se je deklarirao kao agnostik. Tijekom studiranja prihvatio je izazov da istraži tvrdnje koje kršćanstvo iznosi i tada je otkrio nepobitne dokaze u prilog vjeri u Isusa Krista. Nakon što je prihvatio Krista za svog Spasitelja i Otkupitelja, nakon što je iskusio Njegovu ljubav, život mu se dramatično promijenio.

1961. McDowell se je pridružio Campus Crusade for Christ International a nedugo nakon toga utemeljio je vlastitu službu Josh McDowell Ministry kojoj je cilj Isusovu istinu i ljubav donijeti ljudima širom svijeta. Tijekom svoje službe McDowell je održao više od 27 tisuća predavanja u 125 zemalja.

Izvor: sion.net

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 21
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh