Foto: Shutterstock

Dogodilo se je nešto što mi je preokrenulo tu izokrenutu sliku onoga kakav bi bogobojazan obiteljski muškarac morao biti

(…) Bolna je istina da manje od deset posto kršćanskih obitelji međusobno dijeli svoja iskustva i poticaje koji se odnose na rast u vjeri. A manje od jedan posto može vam pokazati pisani plan koji barem ukratko naznačava duhovni put njihove molitve i zajedničkih nastojanja.

Ako je ikada postojala matematička jednadžba koja nije imala smisla niti bila valjana, to je onda ta.

Razmišljao sam zašto. Nije da u dvadeset godina braka nisam pripadao toj većini od 99.9 posto. Bez obzira na to što sam bio uspješan menadžer u tri najjače tvrtke na svijetu („Citibank“, „Coca-Cola“ i „Johnson&Johnson“), bez obzira na to što sam bio starješina jedne od najvećih crkava na cijelom području Atlante, bez obzira na to što sam bio sposoban voditi svrsishodnu biblijsku školu svake nedjelje, vidljivo sam zakazao, i to očajno zakazao, kao duhovni voditelj u svojem domu. Bio sam uspješan na gotovo svakome životnom području osim na onome gdje sam bio potpuno nezamjenjiv. Pokazao sam se nesposobnim i neodgovarajućim na jedinom zadatku u kojem me nitko nije mogao nadomjestiti ili uskočiti umjesto mene ako bi što krenulo loše.

… slavili smo petnaest godina braka. Imali smo vremena u miru i tišini razgovarati o prošlosti i budućnosti, o našim sjećanjima i snovima, bez ikakva ometanja i uznemiravanja. Bilo je prekrasno. Uživao sam u svakoj minuti sve dok…

No dogodilo se je nešto što mi je preokrenulo tu izokrenutu sliku onoga kakav bi bogobojazan obiteljski muškarac morao biti. I ako ste mi se voljni nakratko pridružiti, mislim da ćete otkriti nešto što bi i vama moglo pomoći.

Jednoga hladnog prosinačkog vikenda moja žena Wanda i ja otputovali smo povodom godišnjice braka u planine sjeverne Georgie. Nastojali smo svake godine otići na takvo kratko putovanje, ali taj je put bila posebna prigoda – slavili smo petnaest godina braka. Imali smo vremena u miru i tišini razgovarati o prošlosti i budućnosti, o našim sjećanjima i snovima, bez ikakva ometanja i uznemiravanja. Bilo je prekrasno. Uživao sam u svakoj minuti sve dok…

S obzirom na to da sam ja menadžer, a Wanda je promućurna žena, već smo unaprijed isplanirali da dio vremena provedemo u razmatranju triju specifičnih pitanja o našemu zajedničkom životu, a koja se odnose na našu djecu i obitelj: (1) Gdje smo bili?, (2) Gdje smo sada? i (3) Kamo idemo?. Nazovite to romantikom, ali Wanda i ja smo prepoznali da nas odvajanje vremena za planirani razgovor o našem odnosu i obitelji uvijek međusobno približava i poboljšava naš brak. Čak smo unaprijed pripremili i neke bilješke, poput liste naših nadanja, strahova i zapažanja. Nismo htjeli previdjeti ništa u trenutku dok smo imali potpunu pozornost jedno drugoga i zajedno planirali budućnost našeg braka, obitelji i života.

„Pitam se, Terence,“ rekla mi je toga prosinačkog jutra kad smo bili pokraj vatre, „misliš li da su zbilja spremni sačuvati svoju vjeru u, recimo, studentskom okruženju?“

Puno toga smo prošli otkada smo razmijenili zavjete prije više od desetljeća. Stvarni život u stvarnom vremenu. Doživjeli smo nešto od njegova bogatstva i punine; nešto od njegove kompetitivnosti, zbunjenosti i velike izazovnosti, jer kad imate djecu; kao što znate, uvijek imate brige i probleme. Čak i ako su vam djeca dobra, kao što su naša, čak i ako idu u crkvu, snažna su značaja, klone se nevolja – život im cijelo vrijeme postavlja izazove. I sve je uvijek protiv naše usmjerene pozornosti kao roditelja na ono što zbilja moramo biti svojoj djeci.

Wanda, pronicljiva kao i uvijek, stvarno se je trudila. Uza sav zahtjevan posao koji je svaki dan obavljala brinući se za naše kućanstvo i obitelj, počela je primjećivati opasnosti koje su se nazirale na putu puno prije nego sam ih ja uvidio. Bila je zahvalna na tomu kako su naša djeca ispala i ponosna na to kakva će biti kada odrastu. Ali već unaprijed se je počela brinuti za stvari i situacije koje su se ubrzano približavale u dobi kada odgovori s vjeronauka više nisu dostatni, kad će njihova vjera morati biti samo njihova, a ne tek produžetak naše, kad će pitanja bivati sve zahtjevnija, ulozi sve veći, a problemi daleko nadmašiti one s kojima su se prije suočavali.

„Pitam se, Terence,“ rekla mi je toga prosinačkog jutra kad smo bili pokraj vatre, „misliš li da su zbilja spremni sačuvati svoju vjeru u, recimo, studentskom okruženju?“

Nastao je dugačak trenutak tišine, a onda je uslijedilo pitanje koje ne samo da je izmijenilo cijelo moje doživljavanje sebe kao roditelja tijekom niza godina, već je i dovelo do radikalne promjene u našoj obitelji, kao i do nastanka ove knjige

Dobro pitanje. Kad sam ga čuo tako jasno postavljena, moram priznati da me je naglo spopao strah. Dobro smo izvršili svoju zadaću, mislio sam, odgajanja naše djece u poštenju, predanosti i osobnoj odgovornosti. Kako da upravljaju vremenom i novcem. Bio sam prilično zadovoljan svime time. Ali moja je supruga bila u pravu. Nisam joj mogao u tom trenutku posve pouzdano odgovoriti da su naša djeca zbilja dorasla suočiti se s kojim zadrtim profesorom ili s provocirajućim pitanjima cimera koji ima ozbiljne, ciničke sumnje o Božjem postojanju.

To je zbilja bio problem. Nešto o čemu stvarno moramo promisliti. Zapravo sam joj tako i odgovorio: „Što misliš da trebamo učiniti?“

Nastao je dugačak trenutak tišine, a onda je uslijedilo pitanje koje ne samo da je izmijenilo cijelo moje doživljavanje sebe kao roditelja tijekom niza godina, već je i dovelo do radikalne promjene u našoj obitelji, kao i do nastanka ove knjige. Ono što me je tada moja žena upitala nastavilo me je pratiti danima i ponukalo me je da od osobe koju je progutao njezin posao i tjedni raspored postanem osoba koja umjesto toga razmišlja kako će izgledati stotinu naraštaja naše obitelji u budućnosti. Više nisam nijem pred stvarnim stanjem odnosa moje djece s Bogom, ne imajući pojma gdje se oni nalaze u svojem traganju za biblijskom istinom i u želji da hode s njim. A sve to zbog samo jednoga jedinog pitanja, postavljena u pravom trenutku, pitanja koje je rastjeralo gustu maglu mojeg pridavanja važnosti karijeri, sileći me da u tom trenutku odredim tko ću biti kao muškarac.

Jedno pitanje…

„Što misliš da trebamo učiniti?“ pitao sam ju, što je bio moj nasumičan odgovor, u kojem se je odražavala sva pasivnost tipična muža i oca. Wandin je odgovor na to moje protupitanje bio puno bolji nego moj. Rekla je nešto otprilike kao:

„Mi? Ne. Što ti misliš da trebaš učiniti?“

Poslije toga ni ja ni mi nikada više nismo bili isti.

Iz knjige „Vjeruju li vaša djeca?“ Terencea Chatmona. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

AKCIJA! Do 28. veljače knjigu nabavite za 27 umjesto 90 kuna – ovdje.