Foto: Pixabay
Bilo mi je 17. Bio je to jedan od onih dana kad je u meni vladala mrkla noć. Nisam bio u stanju ići u školu pa sam pozvonio baki na vrata. Pitao sam ju smijem li spavati na njezinu kauču jer sam bio premoren i željan mira. Čudno me je pogledala i upitala: „Što ti je, Alexandere? Zar nisi noćas spavao?“
„Ma, znaš kako stoje stvari sa mnom“, odgovorio sam joj tankih živaca, „svugdje me je toliko svrbjelo i peklo da nisam mogao spavati. Jednostavno više ne mogu, ništa mi više nije jasno, na rubu sam snaga.“
Prizor ju je šokirao. Tijelo mi je bilo gusto prekriveno ožiljcima i ranama. Izgledao sam kao da me je netko izbičevao
Baka je bila smetena. Očito sam djelovao još slabije nego inače.
„Alexandere, skini prvo majicu“, zamolila me je.
Prizor ju je šokirao. Tijelo mi je bilo gusto prekriveno ožiljcima i ranama. Izgledao sam kao da me je netko izbičevao. Osobito gadno su mi bile zahvaćene noge i stopala. Crna, smrdljiva tekućina curila je iz otvorenih rana. Bio sam ih previo zavojima iz apoteke, ali bili su posve promočili. Dok sam tako jadan stajao pred bakom, slomio sam se i rasplakao kao kišna godina.
Inače sigurno ne bih htio ići u bolnicu, ali sada mi je bilo svejedno. „Neka rade sam mnom što god žele.“
Baka je smjesta nazvala mog oca i opisala mu moje stanje. Došao je odmah, a baka je nazvala i hitnu pomoć. Inače sigurno ne bih htio ići u bolnicu, ali sada mi je bilo svejedno. „Neka rade sam mnom što god žele.“
Liječnici u bolnici su ostali bez teksta. „Je li moguće da je bolest toliko uznapredovala?!“ čudili su se. U bolničkom kartonu označili su me kao teški slučaj, potpuno zapuštenog i suicidalnog. Fotografirali su me usprkos tome što se nisam želio fotografirati. Bolnički fotografi se nagledaju koječega, ali fotografkinja je širom razjapila usta kad sam izišao iz kabine za presvlačenje i stao pred nju.
Skoro tri tjedna se uopće nisam bio tuširao, jednostavno sam vegetirao
Jedva sam se uspravio kako bi me mogla slikati. Nisam se sam mogao oprati pa je jedna sestra pažljivo obrisala krv i gnoj. Skoro tri tjedna se uopće nisam bio tuširao, jednostavno sam vegetirao. Dali su mi infuziju i pao sam u stanje slično transu. Nakon dugog sna probudio sam se tek sljedećeg dana.
Nastavak pročitajte u knjizi „Iz ove se kože može. Moje čudesno ozdravljenje“ autora Alexandera Eggera. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
