Foto: Shutterstock

Još je jedna godina na izmaku. Zadnji nas mjesec u godini poziva da zastanemo i pogledamo unatrag: što se je sve događalo u našem životu? Naš se život mijenja svakim danom – na bolje ili gore. O čemu to ovisi? Ovisi o tome koliko smo pustili Boga u svoj život; u svoju obitelj, posao, odnose… I od onih najzamršenijih i najtežih situacija Bog može učiniti neprocjenjivi biser ako mu se s pouzdanjem predamo.

Nešto ipak može biti drugačije, Bog zaista neprestano čini nove stvari!

U studenom sam sudjelovala na Eho konferenciji u Zagrebu a ovogodišnja je tema bila: „Evo, činim nešto novo“ (Iz 43, 19) Bila je to izvrsna prilika da promislim o tome kako doživljavam Boga, bližnje, sebe i svoj život; da promislim koliko je u mome srcu nade i vjere, a koliko pesimizma i razočaranja…

Dok sam slušala govornike koji su gostovali na konferenciji, primijetila sam koliko su bili iznenađeni što su oko sebe mogli vidjeti mlade, pozitivne ljude, koji vjeruju da nešto ipak može biti drugačije, da Bog zaista u nama neprestano čini nove stvari! No, ako se zatvorimo, podignemo zidove oko srca, teško ćemo moći povjerovati u ono što je Bog rekao preko proroka Izaije. Bog se želi aktivno uključiti u naš život, ali nam je dao slobodu da sami odlučimo želimo li mu otvoriti srce, ili ne; vjerujemo li da može promijeniti naš život ili smo uvjereni da mu nije toliko stalo do nas.

Zadnjega dana konferencije posebno su me dirnule riječi Marka Matijaševića koji je u svome predavanju rekao da Bog zaista može u trenutku okrenuti svaku situaciju pa i promijeniti život! Posvjedočio je tada o svom dolasku u Kristofore – o tom jednom susretu koji je odredio daljnji smjer njegova života. Dirnulo me je to, jer sam se sjetila svoje priče, gotovo identične, a sve se je dogodilo prošle godine na molitveno-evangelizacijskom susretu Kristofora u Osijeku, na blagdan Božjega Milosrđa. Doista, bio je dovoljan trenutak da Bog promijeni moj život, odvede me u drugi grad, daruje mi divne ljude s kojima svakim danom idem sve bliže njemu. Prije bih teško povjerovala u to – mislila bih da se to može dogoditi negdje nekome, ali ne i meni. A smatrala sam se vjernicom.

„Zahvalno je srce magnet za čuda“

Kraj godine odlično je vrijeme da zahvalimo. Čini mi se da olako shvaćamo sve što nam je darovano. Jednom sam pročitala citat koji kaže da je „zahvalno srce magnet za čuda“. Kako očekivati da nas Bog blagoslovi u životu, da u nama učini nešto novo, ako nismo zahvalni? Zastanimo na trenutak i zamislimo kako bi naš život izgledao da nemamo svoj dom, muža ili ženu, djecu, hranu… Neki za ono što mi doživljavamo normalnim, sastavnim dijelom života – mole. Kada razmišljam o (ne)zahvalnosti, uvijek se sjetim jednoga čovjeka koji je pričao kako se njegovi roditelji nisu najbolje slagali; on sam proživio je puno teških trenutaka odrastajući u takvom okruženju, no sve se je promijenilo kada se je njegova majka razboljela i kada je postalo jasno da joj nije preostalo puno vremena. Njegov se je otac, svjestan situacije, počeo prema njegovoj majci, svojoj supruzi, odnositi s ljubavlju, do te mjere da je drugima njegovo ponašanje postalo smiješnim. Nažalost, vrijednost i važnost nekih osoba i drugih životnih blagoslova shvatimo tek kada postanemo svjesni da ćemo nekoga ili nešto izgubiti. Da se bliži kraj. A sve može biti drugačije.

Sve takve situacije mogu nam poslužiti kao podsjetnik da je sve u životu prolazno i da nismo mi ti koji to možemo kontrolirati. Ono što možemo jest sve darovano nam prihvaćati sa zahvalnošću. I sama sam razmišljala kako nisam dovoljno zahvalna za sve blagoslove koje mi je Bog darovao. Ali upravo je ovo vrijeme prilika da u miru zastanemo, prebrojimo sve blagoslove i zahvalimo. A onda će i Bog, vidjevši stav našega srca, moći u našem životu činiti nove stvari.

Gabriela Jurković; Book.hr