Foto: Pixabay, Sebbi Strauch
Emile Zola jednog je dana posjetio seosku crkvu, ali ne s namjerom da se u njoj moli već s namjerom da ismije „glupi narod” koji je u nju pohrlio. Iste večeri, Zola se poskliznuo i ‘zaradio’ trostruki prijelom noge. Do dolaska liječnika iz grada, noga je toliko natekla da je liječenje bilo pod upitnikom. I nakon dva mjeseca, stanje je ostalo nepromijenjeno, čak se i pogoršalo pa su se liječnici bavili mišlju da nogu amputiraju.
San u badnjoj noći
Sljedećeg Badnjaka, morao je Zola ostati u krevetu i nije se mogao sastati s prijateljima koji su ga došli posjetiti. Te iste noći, usnuo je neobičan san: sanjao je da je u onoj istoj crkvi u kojoj je bio prije nego je slomio nogu. Svi prisutni radovali su se što su im noge zdrave, a on mora hodati pomoću štaka. U jednom trenutku, na bočnom se zidu pojavila lijepa žena koja je u naručju nosila dijete. U početku se Zoli učinilo kao da se ne miče, ali vrlo je brzo vidio kako je krenula prema oltaru obrativši mu se prijekornim tonom: „Zar stvarno nemaš želje koju bih ti mogla ispuniti? Baci štake i kreni!” Bolesnik se pokoravao bojažljivo zaustivši: „Zasigurno ovdje mogu dobro hodati, ali kako će biti vani?” Pojava ga nije sablaznila, dapače učinila mu se poput majke koja zna voljeti.
U snu je počeo pjevati Dominus vobiscum, istu onu molitvu koju je one večeri čuo u crkvi. Sljedećeg ga jutra njegova supruga zabrinuto upita što se to s njim događa jer je čula da je u snu pjevušio crkvenu pjesmu. Zola joj je odgovorio neka još iste večeri zapali svijeću ispred slike Majke Božje. Tog trena, Zola je u svojoj nozi osjetio trnce i kao da ga nešto vuče. Pokušao je ustati i to je, bez napora, uspio. Najednom nije u nozi osjećao više nikakvu bol a oteklina se potpuno povukla. Nakon tog događaja, Zola je posjetio mjesnog župnika i pismeno ga izvijestio o svom čudnovatom ozdravljenju. Ubrzo se ispovjedio kod kaledonskog nadbiskupa, monsinjora Salloisa, i predao mu sljedeći dokument, koji je osobno potpisao:
„Ja, dolje potpisani, član Velike lože i ujedno viši svećenik i najviši majstor (nositelj višeg reda časti), osnivač reda slobodnih zidara i njegovih loža u Egiptu, pojašnjavam ovim dopisom da sam bio član sekte slobodnih zidara 30 godina i 20 godina majstor tog reda i na taj način imao dovoljno vremena za temeljno sagledavanje njegovih nazora i planova:
– Slobodni zidari smatraju sebe potpuno čistim filozofskim i liberalnim redom kojem je stalo do istine i napretka morala i koji teži znanosti, umjetnosti i dobročinstvu
– On lažno prikazuje sigurnost i tolerantnost prema ostalim religijama te da se na sastancima ne raspravlja o politici i religiji
– Osim toga, red obmanjuje javnost da slobodno zidarstvo nije religiozna sekta već hram pravde, milosrđa i dobročinstva prema bližnjemu.
Istina o „slobodnom zidarstvu“
Posve suprotno, tvrdim da slobodno zidarstvo nije ono za što se izdaje. Sve navedeno kao dobro u njihovim zakonima i ritualima, lažno je. Sve su to same drske laži. Sve to pusto pretvaranje oko vrlina kao što su pravednost, dobročinstvo, milosrđe i ljubav jesu obmana kako u ložama tako i u srcima slobodnih zidara, čak su one njima potpuno strane – čast iznimkama – i ne prakticiraju ih. Istini nema mjesta u slobodnom zidarstvu; ona je braći lože potpuno strana. U redu slobodnih zidara caruje laž koja pred ničim ne preza. Pod prividnim plaštom istine gospodare tamo laž i zloba koje su lakomisleni i površni narod potpuno zarobile. Stojim iza toga da je slobodno zidarstvo vjerska sekta čiji je cilj razoriti sve postojeće religije i sebe postaviti na njihovo mjesto te svijet uvjeriti u idolopoklonstvo. Danas se iskreno kajem zbog toga što sam 30 godina živio u zabludi, ali priznajem u čemu sustav cijelog slobodnog zidarstva počiva, i da sam šireći tu nauku zavodio ljude koji su me masovno slijedili.
Nakon što me Bog prosvijetlio, svjestan sam svega lošeg što sam počinio. Zbog toga se odričem slobodnog zidarstva priznajući pred Crkvom kajanje za moje stranputice. Molim Boga za oproštenje za sve loše što sam uradio za mog pripadanja redu slobodnih zidara i molim nadpastira, njegovu svetost papu Leona XIII., da mi oprosti, i sve one koje sam na neki način zaveo”. (Rim, 18. travnja 1896., Emil Zola, Vox Vitae, svibanj 1996. – iz ZP 2/2002)
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.
