Svjedočanstva

ELENINA PRIČA

Bila je robinja porijekla iz više klase, svoje želje da uvijek sve učini sama i svima rješava probleme. No jedan događaj promijenio je njezin život… Trenutak patnje pravi je trenutak, onaj u kojemu Bog djeluje. Tako je bilo s Elenom. U njezinu životu koji je propadao – dugovi i praktički propali brak – po prvi se put uhvatila za nešto što nije bila ona sama i počela je govoriti: „Gospodine, spasi me.“ Ne: „Gospodine, ja ću napraviti, a ti mi pomozi i napravi tako i tako“, nego baš: „Spasi me jer sam očajna“.

Bila je robinja porijekla iz više klase, svoje želje da uvijek sve učini sama i svima rješava probleme. No jedan događaj promijenio je njezin život…

Foto: Shutterstock

 

Jedina vječna sigurnost

Jednom su mi rekli da Yeshua etimološki gledano znači „Bog ispunja“. Ne znam je li to točno, no ne znam hebrejski i kada mi se sviđa etimologija, ne mudrujem puno. Ispunja naše srce, očekivanja, želje, odnosno potiče nas da želimo veće i ljepše stvari, dok bismo se mi željeli zadovoljiti malim stvarima. Jedna moja prijateljica kaže da smo mi uvijek kao guske uz rijeku Pad, koje se vraćaju kući piti (trebalo mi je malo da shvatim, bit će da sam jedna od njih, no guske su imale vodu velike rijeke, a ipak su išle tražiti male stvari). I mi smo takvi kada tražimo naše male sigurnosti, dok možemo imati Njega, jedinu vječnu sigurnost.

Elena je bila robinja, ne samo grijeha poput svih ostalih već i svoje učinkovitosti te imperativa da bude dobra kako bi zaslužila stvari, robinja svojega porijekla iz više klase, svoje želje da uvijek sve učini sama i svima rješava probleme

Elena je bila robinja, ne samo grijeha poput svih ostalih već i svoje učinkovitosti te imperativa da bude dobra kako bi zaslužila stvari, robinja svojega porijekla iz više klase, svoje želje da uvijek sve učini sama i svima rješava probleme. Bila je robinja bogatstva u kojemu je rođena, što nije ništa loše, ali nosi sa sobom rizik: da misliš kako si samodostatna, kako nisi jedno malo stvorenje, bespomoćna, potrebita (dovoljan je jedan virus…). Bila je prisiljena sve napraviti sama i neumorno se trošiti za svoje roditelje te je i u braku u biti živjela razdvojena od supruga iako su naizgled bili zajedno.

Luca se stalno osjećao sve manje potreban, sve manje u odnosu s njom, miss savršenstva, obuzetom svojim roditeljima, poslom, djecom, svime što je trebala napraviti. Više nije bilo vremena za njih dvoje. Očito, kao što se događa svaki put kada nastanu ove pukotine, kroz njih se ušulja neprijatelj, i tako su se slučajno, gotovo istovremeno, pojavili jedna žena koja je učinila da se Luca napokon osjeća neophodnim i jedan muškarac sposoban zabaviti Elenu, odvratiti joj pažnju i omogućiti joj odmor od svih njezinih zamršenih situacija (Luca ima smisla za humor kao križni odvijač). Ne znam koliko su stvari uzele maha, jesu li prevarili jedno drugo ili je samo jedan od njih napravio završni korak, ne znam jesu li to rekli jedno drugomu; znam da ona to spominje s velikom boli i kaže da, kada bi se mogla vratiti unazad, ne bi učinila ništa od onoga što je učinila u tome razdoblju.

S brakom koji je na korak do raspada, štoviše, koji je u biti već propao – isto kao i njezin otac s ovršenim kućama, nestalim vjerovnicima i ljubavnicama koje su se nastavile izmjenjivati – i za Elenu je stiglo oslobođenje…

S brakom koji je na korak do raspada, štoviše, koji je u biti već propao – isto kao i njezin otac s ovršenim kućama, nestalim vjerovnicima i ljubavnicama koje su se nastavile izmjenjivati – i za Elenu je stiglo oslobođenje. Došlo je u obliku srčanoga udara. Jedna jaćusepobrinutizato kada doživi infarkt – to se događa i ženama – ne zove pomoć jer ona na simptome – bol u prsima, umor, teško disanje – ne obraća pozornost, liječenje je slabost, a traženje pomoći nije jedna od mogućih opcija. Ide dalje teško dišući i s bolovima dok se ne nađe na zemlji. Srećom, to joj se dogodilo kada je bila kod kuće sa suprugom koji ju je hitno odveo u bolnicu.

„Prije gubitka svijesti gledala sam ga kako vozi jako zabrinut za mene i u trenutku sam shvatila kakvo je dragocjeno dobro biti jedno samo tijelo“, rekla mi je. „Shvatila sam da sam, sa svim ograničenjima i nedostatcima i prijevarama i ranama, bila povezana s njime za cijelu vječnost, to je nešto moćnije i istinitije od naših osjećaja, nešto što ništa drugo nije moglo izbrisati. Spojili smo svoja tijela u našoj djeci i kada sam ih gledala, vidjela sam nas dvoje, s našom ranjenom pričom, ali istinitijom od svih mojih zastranjenja i slabosti. (…)

Dok je Elena bila u bolnici, Luca je stalno bio uz nju, pažljiv i predan, što i danas duboko dirne Elenu kada o tome priča. Bilo je to prvi put da je trebala njegovu pomoć ili je barem bilo prvi put da je bila toga svjesna. Ono drugo dvoje – ne znam hoću li ih zvati ljubavnicima jer nisam toliko upoznata s pričom – nestali su s prijemom u bolnicu. I kada je svećenik navratio u njezinu sobu noseći pričest, pitao ju je želi li možda otvoriti svoje srce Kralju koji je kucao, ona je rekla da želi, ali prije je možda trebala ispovjediti dvije tri stvarčice. Don Luca – zvao se kao i suprug, drugi Elenin spasitelj – izašao je iz sobe nakon jednoga sata i puno papirnatih maramica, a Elena se osjećala laganom i blistavom kao nikada prije.

Biti u potrebi – zdravlja, novca – naučilo ju je tražiti i stoga moliti. Naučilo ju je…

Ovo je jedan od najvećih misterija, činjenica da nas bol mijenja, činjenica da se određene stvari shvaćaju samo u boli. Ni Riječ Božja to ne objašnjava: Knjiga postanka nam ne objašnjava sve, već nam daje male elemente da uđemo u otajstvo boli, smrti, rada, napora. A Isus pokazuje put, onu bol i onu smrt koje je on prvi preuzeo na sebe. (…)

Trenutak patnje pravi je trenutak, onaj u kojemu Bog djeluje. Tako je bilo s Elenom. U njezinu životu koji je propadao – dugovi i praktički propali brak – po prvi se put uhvatila za nešto što nije bila ona sama i počela je govoriti: „Gospodine, spasi me.“ Ne: „Gospodine, ja ću napraviti, a ti mi pomozi i napravi tako i tako“, nego baš: „Spasi me jer sam očajna“. (…)

Biti u potrebi – zdravlja, novca – naučilo ju je tražiti i stoga moliti. Naučilo ju je tražiti pomoć drugih i imati stoga iskreno zajedništvo s nekim odabranim prijateljima. Naučilo ju je živjeti tražeći prije svega onu intimnost koju je, zahvaljujući don Luci, doživjela po prvi put.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh