Foto: Pixabay

I tako se moj život vukao iz dana u dan u dvorcu Kaltenstein. Jednog su me dana zovnuli: „Helme, imaš posjet!“ Preda mnom je stajala sitna gospođa s djevojčicom. Znao sam odmah da to nije bilo tko. U prvi sam tren pomislio da je jedna od mojih sestara jer im je bila nalik, ali je bila prestara za to. Osjećao sam nekakvu čudnu povezanost s ovom strankinjom. Tko bi to mogao biti?

„Zdravo, Helme!“ rekla mi je tihim glasom. „Ja sam tvoja majka!“

Gospođa je prvo samo stajala i promatrala me fascinirano, gotovo poput tete koja godinama nije vidjela svoga nećaka i samo što ne prozbori: „Mladiću, što si narast’o!“ Zbog riječi ove gospođe stao sam kao ukopan: „Zdravo, Helme!“ rekla mi je tihim glasom. „Ja sam tvoja majka!“
Sledila mi se krv u žilama. Moja majka? Čudovište? Kurva, kako su je mnogi nazivali, koja me ostavila samog na polju s nekoliko mjeseci i koju više nikada nisam vidio? Koja je rekla mome ocu: „Kamo sreće da je Helme crknuo u jarku!“ I sad je tu preda mnom stajala sitna bezazlena gospođa držeći curicu za ruku.

Bila je moja majka, ali me odbacila

Čak se i smiješila. Rekla mi je da je curica moja sestra. Sjeli smo.
Dotad nisam imao pojma da imam još jednu sestru. Kad je otac izbacio majku, već je bila trudna s njom a da nije ni znala, ispričala mi je. Jedno smo vrijeme razgovarali u čudnoj atmosferi intimnosti i distance. Bila je moja majka, ali me odbacila. Nije me nikada željela. Zašto se vratila? Je li je grizla savjest? Jesam li joj nedostajao? Je li se htjela uvjeriti da patim za njom? Nisam znao. Mrzio sam je iz dna duše, a istovremeno sam je neobjašnjivo volio. Bio sam podijeljen u sebi.

…možda se ova žena promijenila i htjela me izbaviti odavde. Možda će se i moj život sada promijeniti nabolje

Nisam mogao prozreti njezine motive, ali tračak nade gorio je u meni: možda se ova žena promijenila i htjela me izbaviti odavde. Možda će se i moj život sada promijeniti nabolje. Primijetio sam koliko sam čeznuo za obitelji, za domom s ljudima koji me vole i ne žele zlo. Prije svega: kojima ja ne želim nikakvo zlo. Pred kojima ne bih morao glumiti junaka, braniti svoje mjesto ili se za njega boriti. Dom u kojemu me prihvaćaju i vole onakvog kakav sam.
Jedan njezin pokret koji sam snimio krajičkom oka otrijeznio me u sekundi i sav sam se naježio.

Polako je ustala sa stolice i njezine riječi nisu mogle zvučati okrutnije: „Moramo sada krenuti, Helme!“

Zatvorila je torbu, jednostavno samo torbu. Predosjećao sam što ta kretnja znači. Polako je ustala sa stolice i njezine riječi nisu mogle zvučati okrutnije: „Moramo sada krenuti, Helme!“ Sva nadanja koja su se rodila u meni posljednjih sat vremena i gotovo se obistinila, svaka prilika za boljim životom izvan zidina doma, udaraca odgajatelja i svakodnevne borbe za preživljavanje munjevito su mi iščeznule iz glave. Ostavila me ovdje. Vratit će se s meni nepoznatom sestrom u Laupheim i opet me napustiti, po drugi put.

Ulomak iz knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Više o knjizi možete saznati ovdje. Kupiti knjigu možete ovdje.