Duhovnost

ZAKON OČUVANJA

Bez ovog ‘zakona’ nema duhovnog napretka »…može postati „nazadno” ići u Crkvu ili ići na ispovijed, a „napredno” kada ne slušamo nauk Crkve u onome u čemu se on kosi s našim osobnim shvaćanjima. No istina je samo jedna: u stvarima duha napredujemo kada poštujemo zakon OČUVANJA. To je poruka i svega Isusova učenja: da ČUVAMO (i vršimo) njegove riječi…«

Bez ovog 'zakona' nema duhovnog napretka

Foto: Shutterstock


 

Isusov put nije ni napredan ni nazadan, on je uzak

U duhovnoj sam borbi zamijetila da jedan pojam koliko može odvratiti čovjeka od Crkve, toliko može i samog vjernika odvratiti od Boga. To je pojam: napredno. U ime naprednosti možemo ismijavati Crkvu, ali i držati se „jednakima Bogu” u smislu gubitka poniznosti pred onima koji Boga još nisu upoznali. No kada nas zahvaća milost ako ne onda – i samo onda – kada dopuštamo Bogu da bude i nama Bog? Odnosno: i meni Bog. Kada smo ponizni. Isus koji je to itekako mogao, ipak se nije držao jednakim Bogu, već oplijeni sam sebe, ponizi se smrću na križu radi spasenja ljudi, reći će sv. Pavao, a tada ga Bog preuzvisi i darova mu ime nad svakim imenom. Isusov autoritet proteže se na sve ljude svih vremena, a opet je Isus dopustio da ga grijeh ljudi osudi. Uskrsnućem život konačno pobjeđuje nad smrću. Poniznost nad ohološću. Isusov put stoga nije ni napredan ni nazadan, on je uzak – ali vodi u život. To je put ispunjen istinom koja govori ljudskom srcu i daruje mu mir.

Htjela sam biti napredna pa sam se udaljila od Crkve…

Moje udaljavanje od Crkve dogodilo se u tinejdžerskim godinama. Nisam imala jako proživljeno iskustvo vjere i Boga, ali ni zla, i moglo je više toga presuditi u korist odluci da više ne idem u Crkvu. No nit koja se provlačila kroz sve godine izbivanja iz zajedništva s Crkvom bila je želja da budem napredna. Postupno sam počela ismijavati mnogo toga: između ostalog, Crkvu i svećenike. Odabrala sam slušati i naprednu glazbu, što god to značilo – meni je to tada počela biti metal-glazba.

Slučajno ili ne, godinama kasnije, baš nakon prve povratničke mise, ostavši u šetnji gradom, susrela sam osobu koja mi je bila naročito bliska u tim godinama udaljenosti od Crkve, koju više nisam baš viđala. Kako sam tek nešto malo prije toga bila izišla iz Crkve, pojavio mi se zbog toga nekakav osjećaj stida. No kao reakcija na taj osjećaj, pojavila mi se i misao da se danas ne bih sramila vjere. Daleko od toga da sam imala vjeru koju bih trebala i znala obraniti, tek me nešto počelo privlačiti natrag u Crkvu. Ali vjerujem da je to bio trenutak milosti koja me je nakon nekoliko mjeseci dovela do svjesnog prihvaćanja Crkve i njezina nauka; i to zahvaljujući teologiji tijela, kroz koju mi je istina snažno i neodoljivo progovorila. Vjerujem da način mog obraćenja također ima dublji značaj.

Dičimo se da radimo nešto napredno, a zapravo…

Naime, kada čovjek svoje odluke ocjenjuje kao napredne s obzirom na druge moguće odluke, on time nesvjesno, ali sasvim sigurno – napušta istinu o sebi. A time se udaljava i od Boga, koji je sam Istina. To napuštanje sebe na početku nije bolno, prije je uzrokovano sramom zbog onog što se u ime naprednosti napušta kao nazadno i nevaljalo. Za razliku od tih naprednih ideja i stavova, istina jest zahtjevna, ali ujedno i pročišćuje čovjeka, stoga mu prije ili kasnije donosi željeni mir.

Kada se dičimo da radimo nešto što je napredno, kao da zamućujemo sebi sliku svijeta, koja je već i sama dovoljno zamućena, budući da u svijetu ne postoji samo dobro. Ono gdje se i u tim okolnostima razabire radosna vijest jest činjenica da se u toj praznini koja se pojavila u čovjeku, budući da nije bio dosljedan i iskren prema samome sebi – silno može istaknuti istina kada ju čovjek jednom bude bio spreman čuti. Čovjek tada može ozbiljno prionuti uz nju.

Iako se nisam obratila u trenutku patnje – bila sam tek upoznala svoga supruga i upravo njega i pitala bi li otišao sa mnom na misu – u razdoblju koje je prethodilo mom obraćenju doživjela sam neka bolna iskustva. Liječnici su mi otkrili neizlječivu bolest zbog koje sam bila počela otežano hodati, počela sam imati i problema s vrtoglavicama, a negdje usput izgubila sam i želju za učenjem, te su me počela mučiti pitanja o smislu života. Vjerujem da je to bio i poziv na moje nutarnje buđenje i pročišćenje. Kada je Istina pokucala na vrata mog srca, ono više nije bilo tvrdo kao nekoć, i ja sam ju prepoznala.

No istina je samo jedna: a ona glasi da u stvarima duha napredujemo kada poštujemo zakon OČUVANJA. To je poruka i svega Isusova učenja

Karl Stern je o pojmu napredno rekao sljedeće: „Postoji samo jedna nadnaravna istina, kao što postoji jedna znanstvena istina. Ta istina glasi da ovladavanje materije tvori zakon napretka, a u stvarima duha to je zakon očuvanja.” Naše je doba možda bilo iznimno pogodno za pomutnju koja se dogodila: a ona se sastoji u tome da i u znanosti i u duhovnosti čovjek zahtijeva samo nekakav „napredak”! I dok svi shvaćamo važnost zakona napretka (u fizici, u medicini, u tehnologiji koju masovno koristimo…), u današnjem društvu možemo izgubiti svijest o važnosti zakona očuvanja što se tiče duhovnih stvari. No ne samo izgubiti svijest o njemu nego na njegovu mjesto također zahtijevati nekakav zakon napretka.

Kao posljedicu te pomutnje, uočavamo da se i u stvarima duha nešto proglašava naprednim, a drugo nazadnim. Moguće je tako da čovjek napusti jednu a počne tragati za novom duhovnosti, a kada ju nađe, slavi takvu duhovnost kao naprednu, a nazadnom smatra onu koju je napustio (često upravo katoličku duhovnost). Ili pak može postati „nazadno” ići u Crkvu ili ići na ispovijed, a „napredno” kada ne slušamo nauk Crkve u onome u čemu se on kosi s našim osobnim shvaćanjima.

No istina je samo jedna: a ona glasi da u stvarima duha napredujemo kada poštujemo zakon OČUVANJA. To je poruka i svega Isusova učenja: da ČUVAMO (i vršimo) njegove riječi: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti”. Daleko od toga da se Crkva ne razvija: ona je živo tijelo Gospodina. U krilu Crkve nastaju novi pokreti kao odgovor na potrebe tog doba. Ali s druge strane, kako bi ostala u istini, Crkva čuva Isusove riječi. Da bi ostala i životna i u istini, Crkva mora ostati u duhu poniznosti!

Ponizno srce nije pasivno srce, već plod itekakve duhovne borbe

Stoga je svima nama poniznost prijeko potrebna. I kada mislimo da stojimo na Božjem tlu, moramo paziti da se ne poskliznemo, da se ne uzoholimo: „Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti” (Ez 18, 26-27). Jedini način koji imamo da se usprotivimo grijehu, naročito oholosti, jest žrtva, križ. I ne samo da bude bolje nama samima nego i onima koji možda Boga ni ne poznaju, ili čak i blate Crkvu.

Uvijek je onaj tko ima više svjetla, veći autoritet, veću vjeru, pozvan na veću žrtvu za dobro onih kojima je poslan, koji imaju manje svjetla i manju vjeru. Ne samo da se po njegovoj vjeri može nadjačati zlo koje je pogodilo drugog čovjeka nego je to jedini način koji taj čovjek ima na raspolaganju da očuva vlastitu vjeru. Roditelj mora žrtvovati svoju oholost da bi zadobio poniznost, naročito kada dijete ne shvaća da srlja; Crkva bez prestanka moli za obraćenje ljudi koji su otpali od vjere, jer je pozvana dočekati te ljude poput oca u prispodobi o razmetnome sinu kada/ako se jednom ti ljudi odluče vratiti. „Dopustit ću ti, Gospodine, proći kroz Getsemanski vrt u meni kako bi upio njegovu bol u Sebe i tako ga oslobodio”, predivna je molitva koju u takvim slučajevima predlažu John Loren i Paula Sandford (u knjizi „Otpusti svoju prošlost”; op. ur.). Dok Isus prolazi kroz Getsemanski vrt u meni, on dotiče tu osobu koja me je povrijedila, ili koja čini zlo, a budući da me je ranila – znači da je i sama negdje ranjena. Dok Isus prolazi kroz Getsemanski vrt u meni, jasno je da i ja osjećam bol i prolazim kroz trpljenje, jer bih sam reagirao/la potpuno suprotno, ophodeći se s tom osobom s velikim nestrpljenjem i s ohološću. No to je jedini način da i sami ne postanemo bezbožnici, kako govori prorok Ezekiel.

Osobno sam to shvatila tek kad mi je Bog dodijelio poslanje u braku i roditeljstvu, i to nakon raznih epizoda slomljenosti. Tada sam jasno spoznala što Isus misli kada umorne i opterećene, kakva sam i sama bila, poziva k sebi: on ih želi poučiti blagosti i poniznosti kako bi ih naučio nositi teret života. Bez milosti blaga i ponizna srca, sve naše bitke koje nas čekaju već su unaprijed osuđene na propast. Ponizno srce nije pasivno srce! Ako samo razmislimo na što nas Isus poziva kada kaže da okrenemo i drugi obraz kada nas tko udari, shvatit ćemo da nas želi izvući iz patnje koju izaziva uskogrudnost. Slikovito rečeno: u našu uskogrudnost ne stane oprost, ali ne stane ni blagoslov – ni za drugu osobu, ali ni za mene! Vidike velikodušnosti možemo nazrijeti samo u poniznosti. Teško je jednom okrenuti obraz, a kamoli više puta da bismo oprostili veliku uvredu. Ali žrtva i oprost nisu pasivnost, već plodovi itekakve (duhovne) borbe. Osobno mi je veoma znakovito da nas i taj ulomak o okretanju obraza, kao i onaj koji govori da se Isus oplijenio, pozivaju da budemo „jednodušni” s drugim ljudima. A na to nas zapravo poziva i ona molitva Johna Lorena i Paule Sandford. Biti jednodušan s čovjekom koji nam čini zlo (a naravno da to ne znači da i mi počnemo činiti zlo!), možda je najteža stvar na svijetu, ali i najbolje oružje u borbi protiv zla!

Zašto baš sada moram prolaziti kroz takve slomljenosti kada imam sve te obveze i odgovornosti kao supruga i majka?

U toj „muci” oko stjecanja blagosti i poniznosti postoji radosna vijest: a to je ljubav. Ona dolazi kao naša utjeha i radost srca! Kad god nam nedostaje prave ljubavi za drugog, nedostaje nam i neke druge kreposti. Svatko može razmisliti o svom hodu s Isusom ne bi li prepoznao na čemu je Isus posebno inzistirao u određenim razdobljima. Kod mene se jasno ističu poziv na čistoću, kojim je i započelo moje obraćenje, kao put prema braku. Čistoća je utrla put ljubavi. U roditeljstvu su to bili pozivi na blagost i poniznost, i kad god se trudim oko tih kreposti, osjećam silnu radost u srcu koja proizlazi iz ljubavi koja se daje drugome. Spoznala sam da kada uspijevam (iako nesavršeno) biti blaga i ponizna, time ne odustajem od pravednosti, ne odustajem od odgoja djece. Ne „popuštam”, već dopuštam Isusu da slobodnije djeluje i vlada mojim poslanjem i životom. Dok god ne želimo krenuti tim (kreposnim) putem jer nam izgleda pretežak, ubiremo trule plodove: nemir, bezvoljnost, nedostatak smisla, zabrinutost, strah.

Ne doživljavamo slučajno veće padove baš kada nam Isus već dodijeli poslanje. Najprije me je to jako zbunjivalo i dovodilo me čak do potpunog obeshrabrenja; razmišljala sam zašto baš sada moram prolaziti kroz takve slomljenosti kada imam sve te obveze i odgovornosti kao supruga i majka. Ali čovjek prolazi kroz slomljenosti u svome poslanju upravo da bi ga mogao izvršiti. Kako bi čovjek shvatio važnost žrtve za druge ako ne vidi da kada ne prakticira žrtvu u ničemu ne uspijeva?! Prilikom prve kušnje sa zdravljem koju sam doživjela, uz pomoć duhovnika koji me pratio ojačala sam u vjeri i otkrila riječ Božju koja je živa i koja i meni osobno progovara. Iako oduševljena time, nisam ju čuvala kako sam trebala. Prilikom druge kušnje duhovnik je već bio u drugom gradu, ali sam upravo tada počela pisati tekstove za Book, koji su mi ponovno približili Riječ Božju. To mi je uistinu bilo teško razdoblje jer me Bog pozivao da prevladam tu kušnju ne oslanjajući se više toliko na vjeru drugog čovjeka, već na vlastitu vjeru koju je trebalo izgraditi. Iako mukotrpno, spoznala sam da nas Bog nikad ne napušta.

Čuvajmo jedni druge na putu vjere

Žrtva i trud potrebni su kako za vlastitu izgradnju, tako i kao pomoć oko izgradnje bližnjih, i ne postoji drugi način da se dođe do dobra, radosti i mira. A Bog najbolje zna kada, za koga i na koji način se trebamo žrtvovati.

Na samom kraju: ne zaboravimo zakon OČUVANJA! Te čuvajmo jedni druge na putu vjere!

Jasmina Marijanović; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh