Foto: Shutterstock

Puno puta mi se dogodilo da me napadaju duhovi onih koji su tražili od mene duhovnu pomoć. Dan ili dva prije posjete neke opterećene osobe, bio sam kušan ili okružen njezinim strahovima, ponekad sam jasno osjećao probleme koji nisu bili moji. Tek kada bi neka osoba počela pričati o svojim patnjama, shvatio sam da prije nego se je dotična osoba pojavila kod mene, da sam morao sam u sebi prekinuti čvorove i spone, koje su tu osobu sputavale. Svećenik može osloboditi od onoga što je sam u sebi pobijedio. Ponekad mi je jako teško, osjećam se jednostavno izmučen, kada se netko naveže na mene, kada se „mota“ oko mene kao telefonska žica. Ponekad sam uvučen, s nekim osobama, u razgovore koji nemaju kraja, a te osobe trebaju pomoć, jer su mučene napadima puno gorima od filistejskih, napadani su mračnim silama.

Posljedice zatajenja i skrivanja teškoga grijeha

Jednom sam se cijeli dan borio s kušnjom da si oduzmem život. Nikako nisam shvaćao zašto. Navečer je zazvonio telefon. Prestrašeni glas starije žene govorio je o svojoj obitelji, koju je već neko vrijeme noću proganjao zloduh. Stezao je nevidljive čvorove na vratovima domaćina i pokušavao udaviti skoro sve članove obitelji. Prestrašena žena išla je čak na hodočašće u poznato svetište u našoj zemlji da tamo traži pomoć, ali svećenik, koji ju je ispovjedio, s nekoliko uviđavnih riječi rekao joj je da je psihički bolesna. Pitao sam ženu je li možda sudjelovala u spiritističkim seansama, koristila kinesku ili istočnjačku medicinu ili se bavila magijom… no ništa takvoga nije bilo u njenom životu. Molio sam Isusa da mi da svjetlo Svojega Duha i osjetio sam da je trebam pitati za ubojstvo nerođenog djeteta, abortus.

– Gospođo, jeste li ikada učinili abortus?

S druge strane nastala je grobna tišina. Nakon nekoliko trenutaka čuo sam iznenađen glas:

– Da…, ali to je bilo davno.

Nisam popuštao:

– Jeste li ikada ispovijedili taj grijeh?

– Ne…, ali to je bilo tako davno.

Činjenica da smo sakrili i zatajili teški grijeh znači da nam on nikada nije otpušten, a time smo se prepustili demonima koji se vraćaju do „strvine“. Isus je za nas postao „strvinom mučeništva“ da odvrati pažnju od nas i prekine nas u hranjenju strvinom grijeha. U Starom Zavjetu Izraelcima nije bilo dopušteno ni dirati strvinu i ono što je uginulo i raspadalo se. Evanđelje govori: „Gdje je strvina, ondje se skupljaju orlovi.“ Razmislite kako se Isus htio žrtvovati, posvetiti za nas, kako je silno želio nahraniti nas Svojom ljubavlju.

Mogu razumjeti da iz ljubavi jedna majka htjedne svojim prsima nahraniti tuđe dijete koje plače od gladi. Ovo je dokaz velikog suosjećanja. Ali da se iz ljubavi netko baci među jato strvinara i dopusti da ga se „poždere“ – to je dokaz ljubavi koja nadilazi svo shvaćanje ljudskog uma i mogućnost oponašanja. Posvetiti se znači dati se iskoristiti, dati se „pojesti“, dati se kao žrtva onima koji to ne zaslužuju. Takav je bio Isus! Nitko od nas nije zaslužio Njegovu milost, a On je ipak sve nas njome obdario i zahvaljujući samo toj milosti, nešto se u našemu životu mijenja i može se promijeniti.

Ulomak iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju?“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.