Foto: Shutterstock

Ako želimo biti sretni, moramo znati kako u svakome životnom događaju vidjeti Isusa, otkriti ga u svakome, pa čak i u najsablažnjivijem trenutku života. Tri, četiri dana prije nego sam trebao otići u pavlinski red – nikad mi se to prije nije dogodilo – iznenada su me nasred ulice napala dvojica muškaraca, koji su me strašno prebili. Za muškarca biti prebijen znači isto što i sramotu i uvredu časti. Loše sam se osjećao zbog toga što mi se dogodilo. Nekoliko godina poslije u autobusu sam vidio jednoga od te dvojice muškaraca koji su mi to napravili. Imao sam u rukama krunicu. Teško mi je bilo prihvatiti njegovu prisutnost u tom autobusu. Ali danas sam u stanju zahvaljivati Bogu za taj događaj.

Ne zahvaljujem zbog toga što su me prebili, nego zbog toga što sam u tome bio sličan Isusu. Vidio sam Isusa u tom sjećanju, koje je za mene bilo sramotno. Razumiješ li? I na taj način treba gledati na sve životne događaje. Ako to uspiješ, tad ćeš moći to što te boljelo promijeniti sebi na hvalu. Blagoslivljaj Boga čak i za udarce, a oni će postati dragulji tvoje buduće slave, kao što prorokuje Izaija: „da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna“ (Iz 61, 3). Gledaj na sve to na način da u svemu tome barem malo vidiš Isusa.

Isus je proživio ogroman i strašan stid i njegovo tijelo bilo je nepojmljivo ranjeno. I govorim tada takvim ljudima: ‘Gledaj, to je tvoje spasenje, Bog je prošao kroz to i proživio to radi tebe, da se ti ne osuđuješ zbog toga što ti se dogodilo’

Susrećem se nekada s ljudima koji su bili veoma poniženi u svojem dostojanstvu, naprimjer, silovanjem ili zlostavljanjem. Takvim ljudima teško je prihvatiti same sebe i vlastito postojanje, jer im je po tom događaju Sotona ugradio osjećaj krivnje; takve osobe potpuno se nepotrebno osjećaju krive zbog toga što im se dogodilo. Kada molim s takvim osobama, uvijek im spominjem desetu postaju križnog puta ili trenutak kad je Isus bio izbičevan. Spominjem im da je Isus stajao gol – i da se sam nije razodjenuo, nego su skinuli s njega odjeću! Isus je proživio ogroman i strašan stid i njegovo tijelo bilo je nepojmljivo ranjeno. I govorim tada takvim ljudima: „Gledaj, to je tvoje spasenje, Bog je prošao kroz to i proživio to radi tebe, da se ti ne osuđuješ zbog toga što ti se dogodilo. Pomisli samo, čak si u tome sličan Bogu!“ Kao što govori psalmist u Psalmu 22, čiji početak citira kasnije sam Isus na križu:

A ja, crv sam, a ne čovjek,

ruglo ljudi i naroda prezir.

Koji me vode, podruguju se meni,

razvlače usne, mašu glavom:

„U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi,

neka ga spasi ako mu omilje!“

Opkoliše me junci mnogobrojni,

bašanski bikovi okružiše mene.

Ždrijela svoja razvaljuju na me

ko lav koji plijen kida i riče.

Kao voda razlih se,

sve mi se kosti rasuše;

srce mi posta poput voska,

topi se u grudima mojim.

Grlo je moje kao crijep suho,

i moj se jezik uz nepce slijepi:

u prah smrtni bacio si mene.

Opkolio me čopor pasa,

rulje me zločinačke okružile.

Probodoše mi ruke i noge,

sve kosti svoje prebrojiti mogu,

a oni me gledaju i zure u me.

Haljine moje dijele među sobom

i kocku bacaju za odjeću moju.

(Ps 22, 7 – 9. 13 – 19)

Razumiješ li kakvo je to veliko milosrđe da Bog silazi tako nisko da bi mogao biti sličan nama čak i u najnižim i najtežim trenucima našeg života?! On iz tih najtežih i najnižih trenutaka našeg života pravi najviše i najljepše trenutke! Što je tko poniženiji, bit će uzvišeniji u nebu! I to je promaknuće nad promaknućima.

Za Book.hr priredila I. A.

Ulomak iz knjige „Od Duha do uha“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.