Foto: Shutterstock

Na svijetu postoje mjesta koja su takvi „teleskopi“ za čovjeka, sveta mjesta koja omogućavaju pogled u otvoreno nebo koje šalje blagoslov, a pomoću kojih se može spoznati sebe samoga, svoju prošlost, sudbinu i značenje svakog događaja.

U hramovima se može doživjeti ljepota Božje slave, moć njegove milosti u njegovim svecima te osvijestiti ponor ljudske grešnosti. Bez svetišta bi naše ljudsko iskustvo, mašta i svijest bili lišeni istine i svjetlosnim godinama udaljeni od Božje ljubavi. Hramovi su mjesta koja posvećuju čovjeka. Moć te posvete često ozdravlja, oslobađa, oprašta te izaziva obraćenje.

Djeca su najranjenija razvodom roditelja

Život na zemlji postaje ponešto teži. Teži utoliko što se civilizacija sve više kreće prema dobrobiti. Izgleda da tehnologija, žudnja za ugodom i sekularizacija dehumaniziraju čovjeka, čineći ga ne samo egocentričnim, takvim da se brine jedino o zadovoljenju vlastitih potreba, već i slijepim i ravnodušnim na jad drugoga, nijemim na traženje pomoći te, naposljetku, uobraženim prema Bogu. Bez odnosa s drugima i s Bogom čovjek ponire u samoću. Među svim tragedijama koje zatamnjuju zemaljski horizont obiteljski se razdor čini kao prava Pandorina kutija. Požuda, pohlepa i arogancija mogu uništiti ne samo ljudsku žeđ za srećom, već se mogu i suprotstaviti čovjekovoj sudbini, mrveći obiteljske spone. Zlo koje čini čovjek postaje snažnije od mogućnosti izlaska iz njega. Rastavljenu je obitelj teže iznova povezati nego ju osnovati. Osim depresivnih posljedica razvoda koje osjećaju odrasli, najdramatičnije ga proživljavaju djeca, o kojima se najčešće ne misli. UPRAVO SU DJECA NAJRANJENIJA RAZVODOM RODITELJA!

Nose nevidljive stigme Kristovih rana na svojoj duši. Za njih je raspad obitelji drama, trauma, bolesna rana, čavli s križa! Većina je njih sklona ponoviti roditeljsko iskustvo i ne stvoriti stalan odnos s drugim čovjekom u odraslom životu. Ili se zatvaraju u strahu, nepovjerenju, ili ne smatraju brak trajnom stvarnosti. Bez obitelji nemaju okolinu za svojstven razvoj vlastitog identiteta, azil sigurnosti, potporu, mjesto emocionalnoga i intelektualnog dozrijevanja, a kamoli duhovnoga. U njihovu se percepciju svijeta potkrada kaos, ne osjećaju se sigurno, ne znaju što je najvažnije, poniru u beznađe i strah zbog onoga što bi se još moglo dogoditi.

Gdje pronaći spas?

Osjećaju se neželjeno i nepotrebno na svijetu. Ponekad se okrivljuju jer su se roditelji razveli ili pak okrivljuju roditelje jer su ih napustili. Svoju ljutnju često usmjeravaju na Boga, jer ju ne mogu istresti na roditelje zbog toga što ih nitko ne sluša, nitko nema vremena za njih, nitko se na njih ne obazire. Roditelji su zauzeti gradnjom svojeg života nanovo ili svađom u mržnji ili depresiji. Dijete osjeća svoje postojanje kao teret za roditelje te je zbog toga ljuto na Boga.

Gdje pronaći spas? Gdje potražiti pomoć? Treba se utjecati ne samo uzorima jedinstva, već i stvarnoj pomoći nekoga tko može dati snage za preživljavanje u najtežim trenucima. U svijetu kao što je naš lik se svetog Josipa pojavljuje kao neuobičajeno potreban. Gdje iznova pronaći ljubav, obiteljsku povezanost, duhovnu zaštitu, ponovno se osjetiti voljenim, odbaciti preteške osjećaje i sjećanja? Bog je oduvijek određivao iznimna mjesta za susrete s sobom, u kojima je dijelio plamen koji obnavlja život. (…)

Iz knjige „Josipov dom“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju u elektroničkom izdanju ovdje.