Marija Valtorta II. 4. 1. 98. „Mnogo se oprašta onome koji mnogo ljubi”

Foto: Shutterstock

Isus mi govori:

»Ono što je učinilo da prigne glavu farizej i njegove kolege, a što nije doneseno u Evanđelju, riječi su kojima je moj duh, preko moga pogleda, prostrijelio i pribio onu suhu i požudnu dušu. Odgovorio sam mnogo više nego što je rečeno, jer mi ništa nije sakrito od misli ljudi. I on je razumio moj šutljivi govor koji je bio nabijen prijekorom još više od mojih riječi.

Rekao sam mu: »Ne. Nemoj zlobno sumnjičiti da opravdaš samoga sebe pred sobom. Ja nemam tvoje pohote. Marija nije došla k Meni radi sjetilne privlačnosti. Ja nisam ti i tvoji tebi slični. Ona dolazi k Meni jer su joj moj pogled i moja riječ, koju je čula pukim ‘slučajem, prosvijetlili dušu u kojoj je bludnost bila stvorila tamu. I dolazi jer hoće da pobjedi sjetilnost i shvaća, jadno stvorenje, da sama po sebi ne bi mogla nikada uspjeti. Ona ljubi u Meni duh, ništa više do duh kojeg osjeća vrhunaravno dobrim. Nakon tolikog zla koje je primila od vas svih koji ste iskorištavali njezinu slabost za vaše poroke uzvraćajući joj zatim udarcima prezira, ona dolazi k Meni jer osjeća da je našla Dobro i Radost, Mir koji se uzalud traže u svjetskom raskošu. Ozdravi od ove tvoje duševne gube, licemjerni farizeju, znaj što je pravo gledati u stvarima. Odloži oholost pameti i bludnost tijela. To su gube smrdljivije od gube vaših tjelesa. Od ove zadnje moj dodir vas može izliječiti, jer me za nju zazivate, ali od gube duha ne, jer vi od ove ne želite ozdraviti jer vam se sviđa. A ova to hoće. I evo, Ja je sada čistim, Ja je oslobađam od lanaca njezina ropstva. Grešnica je umrla. Ona je tu u ovim nakitima koje se stidi ponuditi mi ih da ih Ja posvetim upotrijebivši ih za potrebe moje i mojih učenika, za siromahe koje pomažem s onim što je drugima suvišno, jer Ja, Gospodar svemira, ne posjedujem ništa sada kad sam Spasitelj čovjeka. Ona je ondje u onom mirisu rasutom po mojim nogama, ponižena kao i njezina kosa, na onom dijelu tijela koji ti nisi mario osvježiti vodom iz tvog bunara nakon što sam prevalio toliko puta da donesem svjetlo i tebi.

Grešnica je umrla. A nanovo je rođena Marija, obnovljene ljepote kao djevojka stidljiva od svoga živog bola, od svoje prave ljubavi. Oprala se u svojem plaču. Uistinu, ti govorim, farizeju, da između onoga koji me ljubi u svojoj čistoj mladosti i ove koja me ljubi u iskrenom kajanju srcem preporođenim na ‘Milost’ – ‘Ja’ ne pravim razlike i ‘Čistome’ i ‘Pokajanoj’ povjeravam zadaću da shvate moju misao kao nitko i da dadu mojem ‘Tijelu’ zadnje počasti i prvi pozdrav (ne brojim onaj osobiti moje Majke) kad budem uskrsnuo«. Evo, koliko sam htio reći farizeju svojim pogledom.

Ali, hoću da zabilježiš i drugu stvar: na tvoju radost i na radost mnogih. I u Betaniji Marija ponavlja čin koji je označio zoru njezina otkupljenja. To su osobni postupci koji se ponavljaju i otkrivaju osobu po njoj svojstvenom stilu. Nezamjenjivi postupci. Ali, jer je bilo pravo, u Betaniji je taj čin bio manje ponižavajući i više prisan u njezinu poklonstvu punom poštovanja.

Mnogo je Marija napredovala od one zore svoga otkupljenja. Mnogo. Ljubav ju je povukla u vis i naprijed poput olujnog vjetra. Ljubav ju je sažgala poput lomače uništivši u njoj nečisto tijelo i učinila u njoj gospodarom pročišćeni duh.

I Marija, različita u svojem uskrsnulom dostojanstvu žene, kako je različita u odjeći sada priprostoj kao onoj moje Majke, tako i u nakitu, u pogledu, u držanju, u riječi, nova, ima i novi način kojim me časti s istim činom. Uzimlje zadnju od svojih mirisavih posuda, sačuvanu za Mene i izli je po mojim nogama i po glavi, bez plača, s pogledom što ga ljubav i sigurnost da joj je oprošteno i da je spašena čine veselim. Sada me, Marija, može slobodno pomazati i doticati mi glavu. Kajanje i ljubav očistili su je vatrom serafina i ona je sada serafin.

Reci sama sebi, o Marijo, moj mali »glasu«, reci to dušama. Idi i reci to dušama koje se ne usuđuju doći k Meni jer se osjećaju grešnima. Mnogo, mnogo, mnogo je oprošteno onome koji mnogo ljubi. Onome koji me mnogo ljubi. Vi ne znate, siromašne duše, koliko vas ljubi Spasitelj! Nemojte se Mene bojati. Dođite.

S pouzdanjem. S hrabrošću. Ja vam otvaram Srce i ruke.

Sjećajte se toga uvijek: »Ja ne pravim razlike između onoga koji me ljubi svojom netaknutom čistoćom i onoga koji me ljubi s iskrenim kajanjem srca preporođenog na Milost. Spasitelj sam. Sjećajte se toga uvijek.

Idi u miru. Blagoslivljam te.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”; druga godina javnog djelovanja. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/