Zanimljivosti

MARIJA VALTORTA, EV. KAKO MI JE BILO OBJAVLJENO

[AUDIO] Isus ozdravlja unuka farizeja Helija – jednog od svojih najljućih tužitelja u Hramu Slušamo i čitamo viđenja mističarke Marije Valtorta! Isus ozdravlja jedinog unuka jednog od svojih najljućih neprijatelja, kad je dječak bio pred samom smrću!

[AUDIO] Isus ozdravlja unuka farizeja Helija – jednog od svojih najljućih tužitelja u Hramu
Marija Valtorta 2. III. l. 21.; Ozdravljenje unuka farizeja Helija iz Kafarnauma

Isus dolazi lađom u Kafarnaum. Dan se nalazi na izmaku i jezero je čitavo u  žuto-crvenom blistanju. Dok se dvije lađe spremaju za pristajanje, Ivan kaže:


»Sad odmah idem na zdenac i zagrabit ću Ti vode da ugasiš žeđ.«

»Ovdje je dobra voda« ‒ kliče Andrija.

»Da, dobra je. A vaša ljubav mi je čini još boljom.«

»Ja ću odnijeti ribu u kuću. Žene će je spremiti za večeru. A hoćeš li nam nakon toga govoriti, nama i njima?«

»Da, Petre.«

»Sad je ljepše vratiti se kući. Prije smo bili slični skitnicama. No sada, sa ženama, ima više reda, više ljubavi. A onda! Pogled na tvoju Majku odmah mi oduzme svaki umor. Ne znam…«

Isus se smiješi i šuti.

Lađa zastruže po žalu. Ivan i Andrija, koji su u kratkim pothaljinama, skaču u vodu i uz pomoć momaka vuku lađu k obali, stavljaju dasku da posluži kao most. Isus izlazi prvi i čeka dok i druga lađa pristane uz obalu da bude zajedno sa svima svojima. Zatim, polako idu k zdencu. Prirodnom zdencu, izvor-vodi koja izvire malo izvan mjesta i pada u kameno korito, svježa, obilna, srebrena. Ta voda zove da je piješ, tako je bistra. Ivan koji je potrčao naprijed s vrčem, već se vraća i pruža vrč, s kojega kaplje voda, Isusu koji dugo pije.

»Kako si bio žedan, Učitelju moj! A ja se, luda, nisam bio opskrbio vodom.«

»Ne smeta, Ivane. Sada je sve prošlo«, i miluje ga.

Upravo kad se žele vratiti, vide gdje dotrči svom brzinom kojom može Šimun Petar koji je bio otišao kući odnijeti svoju ribu.

»Sjećam se da sam Milosrđe«

»Učitelju! Učitelju!« ‒ viče isprekidanog daha. »U mjestu je uzbuna jer od ujeda zmije umire jedini unuk farizeja Helija. Upravo je bio otišao sa starim, a protiv majčine volje, u njihov maslinik. Heli je nadzirao radove, a dijete se igralo uz korijen stare masline. Uvuklo je ruku u rupu nadajući se da će naći koju guštericu, a našlo je zmiju. Starac izgleda kao lud. Djetetova majka koja, usput rečeno, mrzi svekra i ima pravo, optužuje ga da je ubojica. Dijete se već hladi. U rodbini se nisu ljubili! I da je više takve rodbine!« »Ružna stvar su svađe u obitelji!«

»Učitelju, ja kažem da zmije nisu voljele zmiju: Helija, pa su mu ubile zmijicu. Žao mi je što me je vidio i vikao za mnom: »Je li tu Učitelj?« A žao mi je zbog djeteta. Bio je lijepo dijete i nije kriv što je unuk jednog farizeja«. »Da, nije kriv…«

Idu prema mjestu i vide velik broj ljudi koji dolaze prema njima vičući i plačući, a na čelu im je stari Heli. »Našao nas je. Vratimo se natrag!«

»Ali, zašto? Onom starcu je teško.«

»Onaj starac Te mrzi, sjeti se toga. On je jedan od najljućih i prvih tvojih tužitelja u Hramu.«

»Sjećam se da sam Milosrđe.«

»Smiluj se! Smiluj se! Oproštenje!«

Stari Heli raščešljan, izobličen, u neurednoj haljini, trči prema Isusu ispruženih ruku i pada k njegovim nogama vičući: »Smiluj se! Smiluj se! Oproštenje! Ne osvećuj se na nevinom zbog moje tvrdoće. Jedino Ti ga možeš spasiti! Bog, tvoj Otac, doveo Te ovamo. Vjerujem u Tebe! Ja Te štujem! Ljubim Te! Oprosti! Bio sam nepravedan! Lažac! Ali sam kažnjen. Sami ovi sati dovoljna su kazna. Pomozi! Muško je! Jedini sin moga pokojnog sina. I ona me optužuje da sam ga ubio i plače udarajući ritmički glavom o zemlju.«

»Hajde nemoj! Ne plači tako. Hoćeš li umrijeti ne brinući se više da othraniš unuka?«

»Umire! Umire! Možda je već umro. Učini da i ja umrem. Ali, da ne živim u onoj kući praznoj! Ah, žalosnih li mojih posljednjih dana!«

»Ustani, Heli i hajdemo…«

»Zar … doista ideš? Ali, znaš li tko sam ja?«

»Jedan nesretnik. Hajdemo.«

Starac ustaje i kaže: »Idem naprijed, ali Ti trči, trči, požuri!« I odlazi hitro gonjen očajem koji ga podbada u srcu.

»Šimune! Uistinu sada si ti zmija.«

»Ali, zar misliš, Gospodine, da ćeš ga s ovim promijeniti? Oh, uludo li utrošenog čuda! Ma, pusti neka umre ona zmijica! Umrijet će i stari od žalosti … pa će biti jedan manje na tvom putu. Bog se pobrinuo za …«

»Šimune! Uistinu sada si ti zmija.« Isus strogo odbija Petra, koji ostaje pognute glave i ide naprijed.

Blizu najvećeg ‘Kafarnaumskog trga’ je lijepa kuća ispred koje se nalazi mnoštvo koje buči … Isus ide prema toj kući i samo što nije došao kad kroz širom otvorena vrata izlazi starac, iza kojeg dolazi razbarušena žena koja u rukama stišće maleno biće na samrti. Otrov već paralizira udove i smrt je blizu. Ranjena ručica visi sa znakom ujeda na početku palca. Heli samo viče: »Isuse! Isuse!«

»Budi miran! Čega se bojiš?«

A Isus, koga mnoštvo tiska i gnjete i gotovo mu sprečava svaki pokret, uzima ručicu i prinosi je k svojim ustima, siše ranu, zatim diše u voštano lice pritvorenih i staklenih očiju. Onda se uspravlja i kaže: »Evo, sad će se dijete probuditi. Ne plaši ga svim ovim izobličenim licima. Bit će ga strah već i od sjećanja na zmiju.«

Doista, dijete, čije lice se zarumenjuje, otvara usta i dugo zijeva, tare očice, a onda ih otvara i začudi se da se nalazi među tolikim svijetom, potom se sjeti i hoće pobjeći tako iznenadnim zamahom, te bi pao da Isus nije bio spreman primiti ga u ruke.

»Budi miran, budi miran! Čega se bojiš? Gledaj kako je lijepo sunce! Tamo je jezero, tamo tvoja kuća, ovdje mama i djed.«

»A zmija?«

»Nema je više. Tu sam Ja.«

»Ti. Da …« Dijete misli … zatim, kao nevin glas istine, kaže: »Djed mi je govorio da Ti kažem ‘proklet’. Ali, ja to ne kažem. Ja Te volim.«

»Ja? Ja da sam to rekao? Mali bunca. Ne vjeruj toga, Učitelju. Ja sam Te uvijek poštivao.« Kako strah prolazi, tako se ponovno pojavljuje stara narav.

»Riječi imaju i nemaju vrijednosti. Uzimam ih za ono što vrijede. Zbogom, maleni; zbogom, ženo; zbogom Heli. Ljubite se i ljubite Me, ako možete.«

»…jer sam Dobrota i zato da se ne može kazati kako sam bio osvetljiv…«

Isus okreće leđa i ide prema kući gdje stanuje.

»Zašto nisi učinio čudo koje bi uzvitlalo prašinu, Učitelju? Morao si zapovjediti otrovu da ostavi dijete. Morao si se pokazati Bogom. Mjesto toga sisao si otrov kao običan čovjek.« Juda iz Keriota je nezadovoljan. Želio je nešto bučnoga. I drugi su istog mišljenja. »Morao si svojom moću zgnječiti tog neprijatelja. Jesi li čuo, a! Odmah je uspostavio otrov…«

»Ništa za otrov. Ali, promislite, bi li on kazao kako mi je pomogao Belzebul da sam učinio kako ste vi željeli da učinim. U svojoj uništenoj duši još može prihvatiti moju liječničku moć. Ne više od toga. Čudo dovodi k vjeri one koji su već na tom putu. A u onih koji su bez poniznosti, a vjera uvijek potvrđuje da u nekoj duši ima poniznosti, dovodi do hule. Zato je bolje izbjegavati tu opasnost pribjegavajući oblicima koji izgledaju ljudskima. To je bijeda onih koji ne vjeruju, neizlječiva bijeda. Ne uklanja je nikakav novac, jer ih nikakvo čudo ne može navesti da vjeruju niti da budu dobri. Ništa za to. Ja imam svoju zadaću. Oni svoju nesreću.« »Ali, zašto si onda to učinio?«

»Jer sam Dobrota i zato da se ne može kazati kako sam bio osvetljiv prema neprijateljima i izazivač s izazivačima. Skupljam ugljevlje na njihove glave. A oni mi ga pružaju da ga Ja skupljam. Budi miran, Judo Šimunov. Nastoj da ne radiš kao oni! Hajdemo mojoj Majci. Bit će zadovoljna kad dozna da sam izliječio jedno dijete.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”; druga godina javnog djelovanja. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh