Foto: Shutterstock

Marija Valtorta 2. III. l. 43. „Isus u Magdali. Drugi susret s Magdalenomˮ

Cjelokupan apostolski zbor je oko Isusa. Sjedeći na travi u hladovini jedne skupine stabala kraj potoka, svi jedu kruh i sir i piju svježu i bistru vodu iz potoka. Prašne sandale kažu da je već mnogo puta prevaljeno i možda učenici ne bi tražili drugo nego počivati u visokoj i svježoj travi.

Ali, neumorni (Putnik) ne misli tako. Čim ocijeni da je najtoplije vrijeme prošlo, ustaje, izlazi na cestu i gleda… Zatim se okrene i kaže: »Hajdemo.« Jednostavno.

Kad su došli na raskršće, bolje: na križanje, jer se na tom mjestu sastaju četiri prašne ceste, Isus odlučno krene onom koja ide u sjeveroistočnom smjeru.

»Vraćamo li se u Kafarnaum « ‒ pita Petar. Isus odgovara: »Ne.« Jedino: ne.

»Dakle u Tiberijadu?« ‒ navaljuje Petar, koji hoće znati. »Niti to.«

»Ali ova cesta vodi Galilejskom moru… a ondje su Tiberijada i Kafarnaum…«

»A ondje je i Magdala« ‒ kaže Isus poluozbiljna lica, da umiri Petrovu znatiželju.

»Magdala? Ah!« … Petar je ponešto sablažnjen, što mi pobuđuje misao da je taj grad na lošem glasu.

Nije došao da spasi spašene, nego da spasi izgubljene

»U Magdalu. Da. U Magdalu. Držiš li da si previše čestit, a da bi mogao ući u nju? Petre, Petre! … Iz ljubavi prema Meni morat ćeš ulaziti ne u gradove uživanja, nego u prave javne kuće… Krist nije došao da spasi spašene, nego da spasi izgubljene, a ti … ćeš radi toga biti ‘Stijena’, a ne Šimun; ili Kefa. Bojiš li se da ćeš se okužiti? Ne! Ni on, vidiš li? (I pokazuje na vrlo mladog Ivana), ni on neće zbog toga imati štete. On ne jer neće. Kao što nećeš ti, kao što neće tvoj brat ni Ivanov brat … kao što nitko od vas, za sada, neće. Dok čovjek neće, ne događa se zlo. Ali, treba ne htjeti odlučno i ustrajno. Odlučnost i ustrajnost dobivaju se od Oca, ako molimo s iskrenim nakanama. Kasnije nećete svi znati tako moliti … Što kažeš, Juda?

Ne pouzdavaj se previše u samog sebe. Ja, koji sam Krist, ustrajno molim kako bi imao snage protiv Sotone. Zar si ti veći od Mene? Oholost je pukotina kroz koju Sotona prodire. Budi budan i ponizan, Juda. Mateju, ti koji vrlo dobro poznaš ovo mjesto, reci Mi: je li bolje ući ovom cestom ili ima neka druga?«

»Prema tome kamo hoćeš, Učitelju. Ako želiš ići u Magdalu ribara i siromaha, ovo je put. Odavle se ulazi u pučko predgrađe. Ali, ne vjerujem, kažem zato da ti dam opširan odgovor, ali ako želiš ići tamo gdje su bogati, onda nakon stotinu metara treba ostaviti ovaj put i krenuti drugim, jer bogate kuće su gotovo na ovoj razini pa se treba vratiti natrag…«

»Vratit ćemo se natrag, jer hoću ići u bogatašku Magdalu. Što si rekao, Juda?«

»Ništa, Učitelju. Već, dva puta me to pitaš u kratko vrijeme. Ali, ja nisam ni jednom govorio.«

»Ustima ne. Ali si, mrmljajući, govorio sa svojim srcem. Mrmljao si sa svojim gostom: sa srcem. Nije nužno imati neko drugo stvorenje za sugovornika da bi čovjek govorio. Mnogo riječi kažemo mi sebi … Ali, ne treba mrmljati ili ogovarati ni s vlastitim Ja.«

Skupina sad hoda šuteći. Cesta, glavna prometnica, postaje gradska, s pločnikom od kamenja širokog četvorni pedalj. Kuće su sve bogatije i ljepše u bujnim i rascvjetanim vrtovima i perivojima.

Imam dojam da je otmjena Magdala za Palestince neka vrsta mjesta zabave, kao neki gradići naših lombardskih jezera: Stresa, Gardone, Pallanza, Bellagio itd…

S bogatim Palestincima pomiješani su Rimljani, koji su sigurno došli iz drugih mjesta, iz Tiberijade ili Cezareje, gdje je sigurno oko namjesnika bilo činovnika i trgovaca, da izvoze u Rim najljepše stvari koje je proizvela palestinska kolonija.

Isus ide naprijed sigurno kao da zna kamo treba ići. Ide uzduž jezera uz čiju obalu su kuće sa svojim perivojima, okrenute prema Njemu.

Velik zbor plačnih glasova dopire iz jednog bogatog stana. Glasovi ženski i dječji i jedan vrlo tanak glas koji viče: »Sinko! Sinko!«

»Nema milosrđa za onoga koji se ne kaje«

Isus se okrene i gleda svoje apostole. Juda stupi naprijed. »Ne, ti« ‒ zapovijeda Isus. »Ti, Mateju. Idi i pitaj.« »Svađa, Učitelju. Jedan čovjek je na umoru. Jedan Judejac. Ranitelj je pobjegao; bio je Rimljanin. Dotrčale su žena, majka i malena dječica… Ali, umire.« »Hajdemo.« »Učitelju… Učitelju… Slučaj se dogodio u kući jedne žene … koja nije supruga.«

»Hajdemo.«

Uđu kroz otvorena vrata u široko i dugo predsoblje koje gleda na lijepi perivoj. Čini se da je kuća odijeljena od toga svojevrsnog peristila, natkrivenog i bogatog zelenim biljkama u vazama, kipovima i predmetima od drvenog mozaika. Neka mješavina dvorane i vrtlarskog staklenika. U jednoj sobi, čija su vrata širom otvorena prema predsoblju, nalaze se žene koje plaču. Isus ulazi bez oklijevanja. Ali, ne upućuje svoj običajni pozdrav. Među muškarcima koji su nazočni nalazi se jedan trgovac koji pozna Isusa, jer kaže čim ga ugleda: »Rabi iz Nazareta!«, i pozdravi ga s poštovanjem. »Što se dogodilo, Josipe?« »Učitelju, udarac bodežom u srce… Umire.« »Zašto?« Jedna sijeda i raščešljana žena ustane, klečala je kraj umirućega kome je pridržavala jednu već nepokretnu ruku i s pogledom luđakinje vrišti: »Zbog one, zbog one… Zaludila mi ga je… Za njega više nije postojala majka, ni supruga, ni djeca! Pakao te se mora domoći, sotono!«

Isus podiže oči slijedeći ruku koja dršćući optužuje i vidi u kutu uza zid tamnocrvene boje Mariju iz Magdale, izazovniju no ikada, odjevenu, kazala bih … ni u što do polovine tijela. Iznad pasa je polugola, u nekakvoj mrežici šesterokutnih očica od oblih komadića koji su, čini mi se, sitni biseri. Ali, u polumraku je pa je ne vidim dobro.

Isus opet spušta oči. Marija, ošinuta ravnodušnošću uspravi se, dok je prije bila kao klonula i ‘hini nehaj’ (indiferentna, bezbrižna, ne zainteresirana, neobzirna).

»Ženo« ‒ kaže Isus majci. »Ne proklinji. Odgovori. Zašto je tvoj sin bio u ovoj kući?«

»Rekla sam Ti. Jer ga je ona zaludila. Ona.« »Mir. I on je, dakle, bio u grijehu jer je bio preljubnik i nedostojan otac ovih nevinih. Zaslužuje, dakle, svoju kaznu. Ni u ovom, ni u drugom životu, nema milosrđa za onoga koji se ne kaje. Ali, mi je žao tebe, ženo, i ovih nevinih. Je li daleko tvoja kuća?«

»Oko stotinu metara.«

»Dignite ga i nosite onamo.«

»Nije moguće, Učitelju« ‒ kaže trgovac Josip.

»Na izdisaju je.«

»Učini što kažem.«

»Čovječe, kažem ti: ustani i ozdravi«

Podvukli su jednu dasku pod tijelo umirućega i skupina polako izlazi. Prijeđe preko ceste i ulazi u jedan sjenoviti perivoj. Žene nastavljaju s bučnim plačem. Čim je došao u perivoj, Isus se obraća majci. »Možeš li oprostiti? Ako ti oprostiš, Bog oprašta. Treba umiriti srce da bismo postigli milost. On je sagriješio i još će griješiti. Za njega bi bolje bilo da umre, jer će živeći opet pasti u grijeh, a morat će odgovarati i za nezahvalnost prema Bogu koji ga spašava. Ali biste ti i ovi nevini (i pokazuje suprugu i djecu) pali u očaj. Ja sam došao da spasim, a ne da pogubim. Čovječe, kažem ti: ustani i ozdravi.«

Čovjek se vrati u život i otvori oči, vidi majku, djecu, ženu, spusti glavu postiđen.

»Sine, sine« ‒ kaže majka. »Bio bi mrtav da te On nije spasio. Dođi k sebi. Ne luduj zbog jedne…«

Isus prekine staricu. »Šuti, ženo. Iskazuj milosrđe koje ti je iskazano. Tvoja kuća je posvećena ‘čudom’, koje je uvijek znak Božje prisutnosti. Zbog toga ga nisam mogao učiniti ondje gdje je bio grijeh. Barem ti je znaj takvom čuvati, ako on to i ne bude znao. Sada ga njegujte. Pravo je da nešto malo i trpi. Budi dobra, ženo. I ti. I vi maleni. Zbogom.«

Magdalena

Isus je položio ruke na glave dviju žena i malenih. Zatim izlazi prolazeći ispred Magdalene, koja je slijedila skupinu do ruba ceste i ostala nagnuta leđima na jedno stablo. Isus uspori korak naoko zato da pričeka učenike, ali vjerujem da to čini zato da Mariji dâ priliku, te ona dâ kakav znak. Ali ga ona ne daje. Učenici stignu Isusa, a Petar se ne može suzdržati da Mariji ne rekne kroz zube jedan prikladni pridjevak. Ona, želeći ‘hiniti nehaj’, prasne u grohotan smijeh vrlo bijednog trijumfa. Ali, Isus je čuo Petrovu riječ i okrene se strog: »Petre. Ja ne vrijeđam. Ne vrijeđaj. Moli za grješnike. Ništa drugo.«

Marija prekine treperenje svojega smijeha, prigne glavu i pobjegne poput gazele prema svojoj kući.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”; druga godina javnog djelovanja. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/