Svjedočanstva

SVJEDOČANSTVO OBRAĆENJA

Bio sam ateist, ali nakon iskustva kliničke smrti svjedočim da Bog postoji Naš je čitatelj bio ateist, Bog za njega nije postojao. Crkvi se približio zahvaljujući svojoj supruzi koja je bila vjernica. No, njegov se život drastično promijenio nakon teške nesreće na radnom mjestu, nakon koje je uslijedila klinička smrt…

Bio sam ateist, ali nakon iskustva kliničke smrti svjedočim da Bog postoji

Imam 52 godine. Dolazim iz obitelji koja nikada nije bila povezana s Crkvom. Bio sam ateist i živio sam u takvom okruženju. Jednostavno, Bog za mene nije postojao. Bio sam čovjek koji je smatrao da je to sve samo jedna velika laž, da svećenici lažu i obmanjuju ljude zbog vlastite koristi. Kada sam imao 29 godina, upoznao sam svoju sadašnju suprugu koja je vjernica. Mislim da je upravo ona najzaslužnija za moje približavanje Crkvi. Ispočetka mi je to sve izgledalo nestvarno i nemoguće. Naši su prijatelji odlazili na svete mise, kao i ja, no moj se odlazak na svetu misu svodio samo na to da se sretnemo s prijateljima i da s njima nakon mise odemo na kavu.


25. travnja 2012. datum je koji nikada neću zaboraviti. To je naime datum, kako ja volim reći, mog drugog rođenja. Taj sam dan imao tešku nesreću na poslu. Pao sam u vodospremnik u jednom betonskom otvoru dubokom pet metara. Dugo sam bio u nesvijesti. Kad sam došao k svijesti, pokušao sam se pomaknuti, ali nisam mogao. Osjećao sam snažnu bol u cijelom tijelu. Uplašio sam se jer otvor u koji sam upao nije bio baš na vidljivom mjestu i možda bi trebalo duže vremena da netko od mojih nadređenih primijeti da me nema. Tada sam pomislio: „Bože moj, što je ovo?“ Otvor u koji sam upao je bio dubok i nikada prije u njemu nije bilo signala za mobitel. U trenutku moje nesreće imao sam normalan signal na mobitelu i mogao sam javiti drugima što se dogodilo. Ta činjenica ni danas nije jasna mojim kolegama.

Klinička smrt

Nalazio sam se u kritičnom stanju. Ozljede su bile teške i po život opasne. Izvlačila me Gorska služba spašavanja. Po mom dolasku u bolnicu, liječnici su ustanovili da mi je pukla slezena, oštećen vratni kralježak, pomaknuti svi lumbalni kralješci, slomljena dva rebra od kojih se jedno zabilo u plućno krilo, zdjelica mi je također bila polomljena i imao sam jako unutarnje krvarenje. Liječnici su mi kasnije rekli da, s medicinske strane gledano, ozljede koje sam imao čovjek ne može preživjeti. Rekli su da smatraju da mi je ostalo još tri sata života. Smjestili su me na jedinicu intenzivne njege. I doista, dva i pol sata nakon operacije uslijedila je klinička smrt. Tada sam osjetio da moja duša polako napušta tijelo i da ju neka sila vuče prema gore.

Počeo sam prolaziti kroz neki tunel u kojem je bila jaka svjetlost. Ta me je sila vukla do jedne razine i u jednom sam trenutku stao. Nisam znao gdje sam. U tom sam trenutku vidio svoje tijelo kako leži na bolničkom krevetu, te liječnike i medicinsko osoblje koji su se borili za moj život. Ništa mi nije bilo jasno. Vidio sam glavnu medicinsku sestru toga odjela kako me zove da se vratim nazad, a uz nju sam vidio i moju sestričnu koja je taj dan bila dežurna na odjelu za anesteziju, kako trči s defibrilatorom, ne znajući da ga nosi za moje oživljavanje. Monitor koji je bio priključen pored moga kreveta počeo je zvoniti. Svi su pokazatelji na njemu bili ravni. Tada sam shvatio da je to trenutak moje smrti. Liječnici su odustali od oživljavanja. Gledao sam moju sestričnu koja je plakala za mnom, grleći glavnu sestru odjela. Iznenada se pojavila jaka svjetlost. U tom sam trenutku pao na koljena. Nisam se mogao pomaknuti. Pred mojim se očima prikazao cijeli ‘film’ moga života – od dana mojeg rođenja pa sve do trenutka moje nesreće. Tada sam shvatio da je sve ono što su svećenici govorili istina.

„Odjednom sam čuo jedan duboki, ali blagi muški glas koji mi je rekao…“

U tom sam trenutku osjetio sam neopisiv mir i blaženstvo. Ne postoji riječ koja bi mogla opisati stanje u kojem sam se tada nalazio. Nisam mogao ništa; niti što reći, niti se pomaknuti. Odjednom sam čuo jedan duboki, ali blagi muški glas, koji mi je rekao da još nije došlo moje vrijeme te da ću se vratiti nazad i biti svjedok Njegovog postojanja, Njegove ljubavi, dobrote i milosrđa. U mom slučaju svakako se radilo o milosrđu jer sam već spomenuo kako sam živio prije. Osjetio sam ruku na mojim leđima koja me je blago gurnula nazad u tunel kroz koji sam prošao kada sam se dizao prema gore. Počeo sam se spuštati prema dolje, brzinom koja je bivala sve većom i većom. Trenutak u kojem sam se vratio u svoje tijelo bio je jako bolan. Moje su se oči doslovce „izbuljile“, a tijelo se toliko nadignulo da su liječnici pomislili da su se polomile sve kosti u njemu. Disao sam jako duboko, kao kada imate osjećaj da nemate dovoljno zraka. Čuo sam liječnika koji je vikao: „Vratio se! Vratio se!“.

Nakon toga liječnici su pozvali moju suprugu u bolnicu. Došla je do mene, pogledala me i počela plakati kada je vidjela kako izgledam. Različitim sam joj pokretima pokušao objasniti ono što sam doživio. Ona je počela plakati i pitala me želi li me Gospodin uzeti. Na to sam joj, koliko sam mogao micati svojim prstima, objasnio što sam doživio. Više nisam mogao pisati. Ona je na to samo zaplakala. Dan poslije došao je bolnički kapelan dati mi bolesničko pomazanje. Pričest nisam mogao primiti jer sam bio spojen na umjetna pluća. Nakon sedam dana, s jedinice intenzivnog liječenja bio sam prebačen na traumatološki odjel, gdje sam proveo četiri mjeseca. Imao sam još pet operacija i mnoge komplikacije koje su nastale nakon njih. U tom sam razdoblju još tri puta primio bolesničko pomazanje i pričestio se. Svaki put kad bi primio Kristovo tijelo, krv u mom tijelu kolala je toliko brzo, da bi svaka bol odmah nestajala. Bolesničko pomazanje ubrzalo je moj oporavak tako da su i liječnici bili iznenađeni. Čudili su se jer u nekim situacijama usred komplikacija nisu znali što raditi. Nekoliko sam puta ponovno osjetio onaj mir i ispunjenost, koje sam osjetio tijekom boravka na nebu. Čak su i neki moji prijatelji i prijateljice govorili da me sam Bog ozdravlja.

„Zašto ja? Zašto si ovo dopustio?“

Oporavak je potrajao dosta dugo. Mjesec i pol dana ležao sam nepomično u bolničkom krevetu. Zdjelica mi je bila polomljena, a moja situacija takva da su me liječnici morali parcijalno operirati i sanirati dio po dio moga tijela. Preko puta mene nalazilo se jedno raspelo. Svaki sam ga dan gledao i pitao se: „Zašto ja? Zašto si ovo dopustio?“ Osjećaji koje sam tada osjetio bili su neobjašnjivi . Od razdoblja kada sam osjećao apsolutni mir, do trenutaka u kojima je bol bila toliko snažna da ju više nisam mogao trpjeti. Dani su prolazili sporo. U bolničkoj sobi nije bilo nikoga osim mene. Tijekom radnog vremena, vrijeme sam provodio sa svojim „najboljim prijateljem“ preko puta mog kreveta, a poslijepodneva sam provodio s mojom suprugom koja je svaki dan dolazila posjetiti me. Osjećao sam mog Gospodina kako me tješi u najvećim bolima, ali i kako se zajedno radujemo u trenutcima mira. Zli me je neprestano pokušavao, svim mogućim sredstvima, udaljiti od Njega. Ali moj me je Gospodin štitio i branio na samo Njemu svojstvene načine. Znam da je u to vrijeme mnogo ljudi molilo za mene. Ne mogu vam opisati koliko se osjeti snaga tih molitvi koje su upućene Gospodinu za mene. Od srca sam zahvalan svakoj osobi koja je molila za mene. Ne znam kako da zahvalim dragom Gospodinu za sve ono što je učinio za mene. Moje bi svjedočanstvo bilo predugo kad bi vam opisivao sve što je Gospodin učinio za mene.

Danas ga molim da se proslavi u svim dušama, kao što se proslavio u mom životu. Jedino što mi sada preostaje da mu zahvaljujem, klanjam i proslavljam Njegovo ime svim srcem i dušom. Zahvaljujem mu i na Njegovoj ljubavi i milosrđu za mene. Zahvaljujem mu i na mojoj supruzi koju je stavio na moj životni put. Ona mi je bila neizmjerna podrška u tim teškim trenutcima koje sam proveo u bolnici. Nakon svega toga, što reći? Dugo sam se vremena pitao zašto je moj Gospodin dopustio da se sve to dogodi. Krenuo sam na tečaj „Škole molitve“  u svom gradu i dobio puno odgovora na pitanja, ali vjerujem da će mi Gospodin i dalje govoriti. Sada na svaki novi dan gledam kao Božji dar za mene i drugu šansu koju mi je Gospodin darovao, da bih učinio sve ono što još trebam učiniti. Koliko je samo velika Njegova ljubav za sve nas. Znam da sam trebao proći sve to što sam prošao. Put nije bio lak, ali smatram da je jedini pravi za mene. Naš je život kratak u odnosu na ono što nam je Bog pripremio na nebu. Zato, nemojmo propustiti priliku koju imamo. Ako je Gospodin odlučio spasiti mene, onda sam siguran da želi spasiti svakog čovjeka. Samo mu se trebamo otvoriti. Zato vam i svjedočim.

Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected]

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Na vrh