Evangelizacija

GODINA OBITELJI

Amoris Laetitita: Izazov i upitnik postojećoj pastoralnoj praksi – veliki broj vjernika je katehiziran, ali ne i evangeliziran Dužni smo kao Kristovi poslanici prenositi Istinu evanđelja i poticati vjernike na život u skladu s njom, jer je samo život u Istini dostojan čovjeka

obitelj

Foto: Unsplash, Patricia Prudente

 

Stvarne istinite priče obitelji koje nose svoj križ – utjelovljena Amoris Letitia

Ovogodišnji križni put kojeg je na Veliki petak, 15. travnja 2022. papa Franjo molio u rimskom Koloseju, bio je inspiriran Godinom obitelji ‘Amoris Laetitia’. Papa Franjo je molio križni put s obiteljima aktivnima u katoličkim udrugama i zajednicama koje su pripremile molitve i meditacije postaja križnog puta i time pred svijetom ogolile vlastite obiteljske križeve koje nose.
Prepoznajući teške okolnosti u kojima obitelji danas žive i prilike postmodernog društva koje nisu sklone obitelji, papa Franjo je ovu godinu proglasio Godinom obitelji ‘Amoris Laetitia’, zbog čega je i ovaj križni put bio usmjeren na obitelji.
Njihove životne situacije pokazuju svu dramu obiteljskog života, pokazuju kako bračni život nije samo romantika nego i tjeskoba Getsemanija, a poteškoće i križeve nose gledajući na Raspetoga, očekujući s Njime i vlastito uskrsnuće i oslobođenje. Vrlo intimne životne teškoće i križevi iznesene u meditaciji jedne obitelji, čitale su se za vrijeme dok je neka druga nosila križ, čime se pokušalo pokazati kako u jednom udu pati cijelo Mistično tijelo, a patnje svakog čovjeka dotiču se i u njima pati cijela ljudska obitelj. Jednako tako, svatko može učiniti neki doprinos u nošenju križa ljudske obitelji.

Križevi obitelji su prokazale moralnu izopačenost postkršćanskog društva

U stvarnim i konkretnim životnim križevima obitelji koje su molile, na neki se način možemo prepoznati svi. Svatko od nas je proživio neku obiteljsku dramu spomenutih obitelji, ili je njome dotaknut društvenom nebrigom i nepravdom. Neke od tih obitelji pogođene su okolnostima dvoličnosti postmodernog društva koje s jedne strane pokušava biti sveuključivo, tolerantno i pluralno, dok s druge strane neke ljude gura na margine društva i ljudskog dostojanstva.

Tako je križ kojeg nosi obitelj djeteta s poteškoćama u razvoju duboko posramio to tolerantno i napredno društvo, koje smatra da mu je takvo dijete samo teret, a medicina roditeljima savjetuje da ga uklone i prije nego li se rodi. Obitelji koje prigrle takav križ, svjedoče svu puninu predokusa Uskrsne radosti koje već u ovom životu iskuse, te oprimjeruju kako je ”kršćanski navještaj o obitelji uistinu radosna vijest” (AL, 1).

Ipak, one prokazuju svu moralnu izopačenost postkršćanskog društva u kojem svaka osoba nema jednako ljudsko dostojanstvo i vrijednost nego ju dobiva s obzirom na karakteristike.

Amoris Letitia otkriva lice Crkve koja se drži visokog objektivnog morala ideala, ali i lice Crkve suosjećajne za one koji to ne uspijevaju

U današnjem postmodernom i relavizirajućem društvu i svijetu, ističe se lice Crkve koja se drži vrlo visokog objektivnog moralnog ideala, predanog od Isusa Krista i apostola, ali i lice Crkve koja ima izrazit osjet za suosjećajnu brigu prema onima koji se bore integrirati taj visoki moralni ideal u vlastiti život. Crkva stavlja pred čovjeka ekstremni ideal evanđeoskog beskompromisnog radikalizma, a istovremeno pokazuje prema čovjeku milosrđe do ekstrema.
Pritom je jako svjesna da je Mistično Tijelo Kristovo sastavljeno od ljudi, vrlo ograničenih i grješnih, kojima je teško uvijek živjeti u skladu s tim visokim moralnim idealom.

Smatram kako se upravo u spomenutome kontekstu nalazi autentični katolički pristup osobama koje nailaze na poteškoće implementacije Evanđeoskog ideala u vlastite živote, na što su pozvani svi kršćani, svjesni kako isto nikada neće učiniti u potpunosti. U tom kontekstu vidim i valjano iščitavanje Amoris Laetitiae koje se s osobitom ljubavlju i milosrđem približava takvim osobama i obiteljima, svjesna kako su upravo njihova neredovita stanja i otklon od Božjeg nauma bračnog saveza i obiteljskog ideala, često upravo uzrokom njihovih križeva. U istoj analogiji nalazimo na brojnim mjestima u svetom Pismu, osobito kod Isusovih sugovornika i osoba koje Isus susreće i ozdravlja, kako je upravo osobni otklon od moralnog zakona i Božje istine o čovjeku, uzrok osobne čovjekove nesreće te bolnog moralnog i tjelesnog stanja. Susret s Isusom preobražava i Njegova iscjeliteljska moć osobi govori ”Idi i ne griješi više!” (Iv 8,11)

Do preobrazbe života i obraćenja uslijed Božje milosti mnogi ipak ne dolaze preko noći, te Crkva treba takve ljude brižno i s ljubavlju pratiti na njihovom putu rasta.

Amoris Laetitita kao veliki izazov i upitnik postojećoj pastoralnoj praksi – veliki broj vjernika je katehiziran, ali ne i evangeliziran

Time što Crkva mora, u vjernosti Kristovoj zadaći, skrbiti za malene i slabe ne znači da odustaje od predlaganja svijetu bračnog ideala na koje poziva Isus. Papa Franjo ističe kako ”Crkva ni na koji način ne smije odustati od toga da predlaže puni ideal braka, Božji plan u svoj njegovoj veličini,(…), a bilo koja vrsta relativiziranja odnosno nedopuštena suzdržanost o predlaganja tog ideala, bila bi nedostatak vjernosti evanđelju i pomanjkanje ljubavi Crkve prema mladim ljudima” (AL, 307).

Dužni smo kao Kristovi poslanici prenositi Istinu evanđelja i poticati vjernike na život u skladu s njom, jer je samo život u Istini dostojan čovjeka

Crkva želi biti majka otvorena srca i otvoren Očev dom za one koji dolaze potražiti Boga ne nalazeći zatvorena vrata. Papa Franjo, naslanjajući se na Familiaris Consortio u pobudnici Evangelii Gaudium poziva kako je ”ne umanjujući vrijednost evanđeoskog ideala, potrebno s ljubavlju i strpljivo pratiti moguće etape rasta osoba u njihovu postupnom razvoju” (EG, 44). Dužni smo kao Kristovi poslanici prenositi Istinu evanđelja i poticati vjernike na život u skladu s njom, jer je samo život u Istini dostojan čovjeka. To činimo u svijesti kako ljudi do evanđeoskog ideala ne mogu uzrasti odjednom, nego u postupnim etapama.
Amoris Laetitia (308) govori o etapama rasta osoba u njihovu postupnom rastu, naslanjajući se na zakon postupnosti Ivana Pavla II u Familiaris Consortio, koja jasno ističe kako se ne radi o postupnosti zakona kojeg bi karakterizirali stupnjevi božanskog zakona i oblici zapovijedi ponuđenih osobama u različitim neredovitim prilikama (FC, 34).

Očituje se, dakle kako veliki broj vjernika koji je službeno katehiziran, koji je primio katehetske pouke i prošao pripreme za sakramente, u stvarnosti udaljen od Isusovog evanđelja i intimnog odnosa s Njime

Radi se o pedagogiji Crkve koja pokušava u duhu Božje pedagogije s izabranim narodom, dovesti vjernike do punine kršćanskog života, do mjere dostojne čovjeka koji svoje puno ljudsko dostojanstvo kao slike Božje živi kada vlastiti život provodi u skladu s Božjim naumom za čovjeka.
Utoliko je Amoris Laetitia detektiranjem različitih stanja i životnih situacija vjernika zapravo aktualizirala govor o velikoj diskrepanciji između evanđeoskog ideala i stvarnog života vjernika. Očituje se, dakle kako veliki broj vjernika koji je službeno katehiziran, koji je primio katehetske pouke i prošao pripreme za sakramente, u stvarnosti udaljen od Isusovog evanđelja i intimnog odnosa s Njime. Pokazuje se također ozbiljno nepoznavanje i nerazumijevanje sakramenta ženidbe kao dara za posvećenje i spasenje supružnika koji uprisutnjuju odnos Krista s njegovom Crkvom. Pritom, ovdje ne uključujemo osobe koje se nisu vlastitom krivnjom ili osobnim grijehom našle u neredovitim situacijama koje su teške životne drame. U raspravama i kontroverzijama oko rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih, najčešće se ističu takvi primjeri koji zapravo čine tek jedan dio vjernika u spomenutim životnim okolnostima.

Uočavam kako je izostao kritički osvrt na očite neadekvatne katehetske i evangelizacijske pristupe, jer je očigledno iz pastoralne prakse kako sve veći broj vjernika ne razumije u potpunosti bit i značenje sakramenta ženidbe, te mu pristupaju u najrazličitijim nepripremljenim i neplaniranim okolnostima. Upravo je tom segmentu pripreme i pastoralnim perspektivama Amoris Laetitia posvetila šesto i sedmo poglavlje, te se na revidiranje pastoralne prakse u smislu ozbiljnijih zaručničkih priprema duljih od tri dana još čeka.

Logika pastoralnog milosrđa ne znači puko i beskriterijsko pripuštanje sakramentima nego pomoć u rastu i odgoju u vjeri kako bi vlastiti život uskladili s Božjim naumom i istinom

Iznimno je važno naglasiti kako se logika pastoralnog milosrđa (AL, 307) o kojoj govori papa Franjo, naslanjajući se na spomenuti zakon postupnosti (FC, 34) i ”etape rasta osoba u njihovu postupnom rastu” (EG, 44), nipošto ne smije svesti samo na puko i beskriterijsko pripuštanje sakramentima ljudi koji žive u neregularnim stanjima objektivnog grijeha. Možda se upravo u ranije spomenutom olakom pripuštanju sakramentu ženidbe krije dio problema.

Postoji dakle, između istinske evangelizacije i pripuštanja euharistiji cijeli međuprostor neiskorištenih pastoralnih mogućnosti koje se takvim vjernicima mogu ponuditi u spomenutom postupnom rastu i praćenju

Uočava se kako nije problem samo pričešćivanje rastavljenih nego i rastavljanje pričešćenih. Crkva je ovdje suočena s dubokim problemom vjerničkog življenja te je i pobudnicom Amoris Laetitia pozvana ojačati pastoralnu praksu naviještanja evanđelja, uvođenja vjernika u sakramentalni život i odgoja u vjeri. Postoji dakle, između istinske evangelizacije i pripuštanja euharistiji cijeli međuprostor neiskorištenih pastoralnih mogućnosti koje se takvim vjernicima mogu ponuditi u spomenutom postupnom rastu i praćenju, kao milosrdnu i poticajnu pastoralnu pažnju, koja se ispušta iz vida. Dok je govor o pastoralnom razlučivanju, potaknut neslaganjima oko famozne fusnote 351, osobito u kontekstu uključivanja sakramentalne pomoći bio glasan, gotovo je potpuno izostao teološko-pastoralni govor o neadekvatnoj pomoći u vidu pastoralnog razlučivanja u procesu pristupanja sakramentu ženidbe.

pitanje rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika ne može biti samo pastoralni i moralni problem, bez reperkusija na dogmatski nauk Crkve

Rastavljene i ponovno civilno vjenčane osobe, ali i njihove obitelji nipošto nisu i ne smiju biti isključene iz života Crkve, koja mora brinuti oko njihovog spasenja. No, tu zadaću Katolička Crkva mora vršiti u dubokoj svijesti kako predana joj Sveta Otajstva, polog vjere i moralni zakon, nisu u njezinoj vlasti i podložni njezinoj interpretaciji i prilagodbi. Radi se o zakonu, istini i poretku kojeg je Stvoritelj utemeljio, a Crkva ga samo vjerno čuva. Cjelovitost katoličkog nauka obvezuje katolike, pa i u situacijama u kojima to nije jednostavno, konkretno u specifičnoj situaciji osoba koje žive u stanju objektivnog grijeha, a u kojoj se ukazuje na subjektivnu stranu moralnih čina. Utoliko smatram kako pitanje rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika ne može biti samo pastoralni i moralni problem, bez reperkusija na dogmatski nauk Crkve.

Dr. sc. Damir Šehić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh