Foto: Alan Hržica, Facebook
Zašto zajednica?
Ovih dana razmišljam i dijelim s braćom svoje spoznaje o tome koliko mi je Molitvena zajednica, u kojoj služim već 11 godina bez prekida, značila na duhovnom putu. Također, koliko mi znači zajedništvo s voditeljima ostalih zajednica i braćom svećenicima. Budući da mnogi od vas čitaju ove postove, a možda nemaju priliku sudjelovati na sličnim sastancima i druženjima, ovdje ću samo u par kratkih crta podijeliti svoja razmišljanja.
Ljeto je za mene počelo pa ću malo više pisati kroz naredno vrijeme.
Učiš o sebi, mijenjaš se
Zajednica je mjesto gdje služiš Kristu i učiš se to činiti među ljudima s istom željom. Tu dobivaš povratne informacije o sebi, svom djelovanju i općem stanju u kojem se nalaziš. Ona je mjesto gdje češće dobiješ kritike nego pohvale, a ponekad te kritike dolaze na neprimjeren način, što može povrijediti. No, paradoksalno, to je način na koji se lakše mijenjaš. Kroz nutarnju muku i bol dolaziš do odluke za promjenom. Sigurno ne želiš čuti takve stvari o sebi, ali suočavanje s istim primjedbama je znak da nešto trebaš mijenjati.
Mjesto poniznosti
Zajednica je mjesto gdje postaješ svjestan da tvoja ideja nije uvijek najbolja i da će često biti prihvaćena nečija druga ideja. To je izuzetno korisno za tvoje duhovno i psihičko zdravlje. Zamisli da uvijek samo tvoja ideja prolazi i da uvijek budeš u pravu. Tada bi sigurno zapao u duhovnu stagnaciju.
Snaga
Zajednice su mjesta koja te potiču da ideš naprijed za Kristom čak i kada ti noge klecaju, a teret na leđima je pretežak. Baš onda kada prolaziš kroz bolno razdoblje života, ona postaje tvoja snaga i oslonac. Mnogi su to svih ovih godina svjedočili s velikom zahvalnošću.
Tamo susrećeš ustrajne i predane ljude koji te svojom postojanošću motiviraju na svetost, a o takvima nam upravo Gospodin govori u Lukinom evanđelju:
„Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ (Lk-21.17)
Nema savršene zajednice
Proučavajući hrvatske pokrete, zajednice i snažne pojedince koji su se pojavljivali u životu naše crkve kroz posljednjih dvadeset godina, primijetio sam da je mnoge od njih zbog nezrelosti skupo koštala činjenica da su se udaljili od zajedništva i upustili u samostalne vode. Kada se čovjek osami i uvjeren je da može sve sam, tada mu nedostaje pravi kritički aparat. To je sklizak teren za padanje u oholost, samodopadnost i sebičnost. Uvijek se treba zapitati: Ako ono što je drugima dobro meni više nije, a samo ono što je moje je najbolje, u kakvom stanju je moje srce i jesu li moje nakane čiste?
U takvim napastima i kritičkim razmišljanjima treba također biti svjestan činjenice da je samo Bog apsolutan i jedini je On savršen. Dakle, tražiti od jedne zajednice savršenstvo je također utopijsko razmišljanje i zapravo pogrešno opravdanje za izlazak iz zajedništva.
Ta nesavršenost će te pratiti kuda god pođeš. Njoj ne možeš pobjeći. Ona je ljudska…
Na kraju, da ne duljim, samo u zajedništvu se nadograđujemo, bodrimo, mijenjamo, nadopunjujemo, učimo, razvijamo i hrabrimo. Jednom, ako se osamiš, brate i sestro, znaj da te đavo već cilja kroz svoj snajper. Tada postaješ lak plijen i počinju nepotrebne avanture.
„Bodrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono ‘danas’ (Heb 3, 13).“
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
