fra Petar Ljubičić

RAZMIŠLJANJA

Fra Petar Ljubičić: Ako u srcu nema Boga, nema ni Božića!

Ako u srcu nema Boga, nema ni Božića

Iz jednog oproštajnog pisma…

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata iz jednog nacističkog logora pokušao je pobjeći sedamnaestogodišnji Nizozemac. Nažalost, bio je uhićen i, naravno, mučen do iznemoglosti te osuđen na smrt strijeljanjem. Nekoliko sati prije izvršenja smrtne presude, dječak je sav iscrpljen napisao oproštajno pismo svom ocu.


Dio tog pisma glasio je ovako:

»Dragi tata, teško mi je pisati ti ovo pismo, ali želim ti reći da me je vojni njemački sud osudio na smrtnu kaznu strijeljanjem. Pročitaj ovo moje pismo sam za sebe zatim njegov sadržaj reci mami, ali, molim te, pozorno.

U pet sati ujutro bit ću strijeljan i bit ću s Gospodinom Bogom. Činit će ti se, dragi tata, da će biti strašan prelazak s ovog svijeta na drugi, ali ja se osjećam tako snažan jer znam da je Gospodin uza me i da sam ja blizu Njega. Potpuno sam spreman umrijeti i mislim, dragi oče, da je to što će se dogoditi puno teže za tebe nego za mene.

A zašto? Zato što ti gubiš sina, a ja odlazim našem nebeskom Ocu u zagrljaj, pomiren s Njim kroz svetu ispovijed i pričest, pun nade i utjehe u vječni život.«

Tvoj sin Kristijan

Blagoslovljen svaki onaj tko će moći na dan svoje smrti reći ono što je rekao ovaj pobožni mladić: „Ispovjedio sam se i pomirio s Bogom i sada mogu njemu u susret!“

Vrijeme je kratko; obraćenje nam je potrebno svakoga dana

Često slušamo riječ Božju. Riječ Božja je poruka i pouka! Tu riječ koju slušamo, dužni smo posadašnjiti.

To znači kako nije dosta da samo riječ Božju slušamo s odobravanjem, da smo kršteni, da idemo u crkvu, da se osjećamo vjernicima, nego: trebalo bi živjeti tu vjeru, posadašnjiti tu Božju riječ, utkati je u ovo vrijeme, u ovaj svoj život, primijeniti je na sadašnji trenutak, jer – drugoga vremena nemamo.

Ivan Krstitelj iskoristio je svoje vrijeme. Odazvao se riječi, propovijedao, pripravljao sebe i druge na dolazak Gospodinov, poravnavao neravno.

Nije Ivan rekao: Imam vremena! ili: Nemam vremena! Zašto baš ja, i zašto baš sada?, nego: nastojao je svim silama ostvarivati ono što je spoznao u svoje vrijeme i u svojim okolnostima.

Nismo li upravo i mi na to pozvani? Baš u ovo vrijeme… sada!

Poruka je jasna: Bog nam nudi svoje spasenje u svako vrijeme: poziva, daje sredstva, mogućnosti, sposobnosti, prilike, čak i neprilike…

I mi trebamo u to ući, zaroniti, ostvariti – sada, jer tako ostvarujemo Božji dolazak – budućnost!

Ivan je propovijedao krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha.

Redoslijed je bio ovaj: obraćenje – krštenje – oproštenje. To znači ovo: kod odraslih krštenika obraćenje bi se trebalo ostvarivati svakoga dana, rasti iz dana u dan.

Crkva nas danas po Ivanu poziva na obraćenje. Obraćenje ne dolazi najednom, nego smo pozvani neprestano ga živjeti. Dokle god je još u nama mržnje, psovke, nečistoće, nemarnosti – ne smijemo mirovati – potrebno nam je obraćenje.

Ovo je milosni trenutak: shvatimo da je vrijeme kratko; shvatimo da nam je obraćenje svakoga dana potrebno, postanimo odgovorni za se i za druge.

Glas viče

Mislimo na skori Gospodinov dolazak. Potresne su ove riječi:

„Glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji; poravnite mu staze! Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu! Što je krivo, nek postane pravo, a neravno putem ravnim!“

„Pripravite put Gospodinu“ znači očistiti svoje srce od svakoga grijeha i zla i tako pripraviti Spasitelju stan u njemu.

Nije riječ o cestama, nego o našim srcima. Gospodin želi da tu bude ravan put njegovoj riječi i ljubavi, slobodan dolazak do našega srca i duha.

„Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu!“ Ne radi se o rupama na cestama nego o našoj malodušnosti i nepouzdanju – našim praznim dušama. Trebamo ih ispuniti djelima dobrote i ljubavi. Probuditi živu vjeru i pouzdanje u Božju riječ. Riječ je o našim grijesima, tom otrovu koji truje našu dušu i ne dopušta Bogu da u nju uđe. To su ta brda koja bi trebalo ukloniti.

„Što je krivo=krivudavo, neka postane pravo!“ Ovo je ozbiljna opomena!

Mi rado i mnogo krivudamo u životu: jednu ruku pružamo Bogu, drugu njegovu protivniku; pola srca dajemo Bogu, pola ostavljamo sebi; korak k Bogu, dva od njega.

Bogu bi trebalo darovati čitavo srce, pružiti mu obje ruke, ići pravim, ravnim putem ravno Bogu, s toga puta ukloniti sve: da budemo „čisti, besprijekorni za Kristov dan, za njegov rođendan“.

Ako u srcu nema Boga, nema ni Božića

Bog će u svakom slučaju doći. Hoće li to biti naše spasenje? Ivan ne traži samo obraćenje, nego naviješta i spasenje: „Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje!“ Stoga mijenjajmo život i obraćajmo se!

Božić je živi susret s Isusom: u ispovijedi, gdje nam sve oprašta; kod oltara gdje nas hrani kruhom besmrtnosti, tajnom svoga bića – svoga tijela i krvi… Bez Boga u srcu nema Božića…

Naš Božić morao bi biti Isusov osobni posjet nama: našoj duši, našem domu, njegov rođendan među nama… Zato pripravimo put Gospodinu do svoga srca, do svoga doma. Ispunimo svoja srca djelima dobrote i ljubavi – tada ćemo „vidjeti spasenje Božje!“

Autor: fra Petar Ljubičić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh