Svjedočanstva

SUŽIVOT

Ako je Isus slika muža, Crkva žene… Tko bi onda bila Gospa? Ne mora sve uvijek izgledati veselo i lijepo, ne moraju dani prolaziti bez suza da bi se za život reklo da je lijep i vrijedan življenja

Foto: Pixabay

 

Davno je to bilo kad sam u nekom broju „Hagiohr“-a pročitala iskustvo jedne divne gospođe o njenom i svekrvinom odnosu – čini mi se da mu je naslov bio „Iskra je zasvijetlila“, a stigao nam je iz Slovenije. Meni je bio od koristi jer sam željela još jače vjerovati u istinu da živjeti sa muževim roditeljima ne znači promašen život i kraj svijeta.

 

Mlada sam, u braku pet godina i budućnost mi nudi jedan ovakav suživot: suprug, djeca i ja, svekar i svekrva, dva djevera – Bože blagoslovi, ima nas! Mi i sada po nekoliko mjeseci živimo pod istim krovom, u istom domaćinstvu i sve funkcionira kako treba. Znači li to da u našoj kući nitko zbog nikoga ne plače i viče? Ili da smo mi neki utopisti, nestvarni idealisti…? Mi smo sasvim obični, mali ljudi. Mali, ali rastemo.

Ona potvrđuje baš ono što profesor Ivančić govori kako je važno biti, a ne imati

Majka moga muža i ja od prve se nekako volimo. Netko bi rekao da imam sreće (a stvarno je i imam). Majka moga muža predivna je žena. Vrijedna, uredna, uljudna, topla i jaka. Blaga, a izdržljiva; osjećajna, a čvrsta; s iskustvom teških životnih situacija, a vedra; nju nije zamračio nikakav sistem, nijedan rat niti ikoji drugi stvor. Bilo joj je teško i sada trpi, ali postoji, itekako postoji. Ona potvrđuje baš ono što profesor Ivančić govori kako je važno biti, a ne imati. A ona iz dana u dan svjedoči nama „pilićima“ da su principi života upisani u svakog čovjeka i da ih treba poštivati. Jedino tako sve može funkcionirati. Jedino tako možemo živjeti jedni pored drugih i za druge, a da se ne pojedemo.

Treba cijeniti sebe onoliko koliko zaista vrijediš, ni manje ni više

Moja svekrva nije mi ništa ni dala niti oduzela, kao ni ja njoj. Predivna je ta sloboda i nenavezanost na drugoga i drugo. Bude svakojakih iskušenja i bolnih trenutaka, ali svijest da si genijalan i originalan, bez obzira na to što ti sam ili netko drugi mislio o tome, oslobađa i svake taštine, ali i patnje. Treba cijeniti sebe onoliko koliko zaista vrijediš, ni manje ni više.

Olakotna okolnost jest to što samo naš Stvoritelj zaista zna tko smo i što je uvijek na tvojoj i mojoj, i našoj i vašoj i svekrvinoj, strani. Uvijek. Uvijek je za čovjeka, uvijek nosi rješenje za svakoga pojedinačno; jedno opće rješenje koje sve podiže, sve miri i čini vitalnim.

Ne mora sve uvijek izgledati veselo i lijepo, ne moraju dani prolaziti bez suza da bi se za život reklo da je lijep i vrijedan življenja. Sve je to psihofizička dimenzija, ali na razini duha uvijek možemo pronalaziti rješenje i otjeloviti ga, osuvremeniti i ostati u bitku.

zašto i svoje svekrve ne bismo počele gledati i cijeniti kao majke?

Drage moje snahe i svekrve; ako smo kršćanke i vjerujemo da je Isus slika muža, a Crkva žene, pitam ja vas i sebe – tko bi onda bila Gospa? Pa svekrva! Ako nju prihvaćamo kao majku, zašto i svoje svekrve ne bismo počele gledati i cijeniti kao majke

„Nije vuk ničiju sriću izija!“ Tako ni nama naše svekrve neće, ne mogu, a niti žele zagorčati život i suživot

I još za kraj, kako bi rekla jedna divna žena, Dalmatinka, koja nije stigla biti svekrva, ali je bila mudra i duhovita: „Nije vuk ničiju sriću izija!“ Tako ni nama naše svekrve neće, ne mogu, a niti žele zagorčati život i suživot.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh