Duhovnost

„Achtung, achtung!“

achtung book evangelizacija

Naš Joza opet duboko promišlja. Shvatio je da se spašavamo po vjeri. Jer, ako vjerujemo, onda ćemo shodno onomu u što vjerujemo i živjeti, imat ćemo djela koja potvrđuju našu vjeru. Ta zašto bismo se trudili živjeti po evanđelju ako ne vjerujemo da je nebo neusporedivo bolje mjesto nego zemlja i ako ne vjerujemo da je pakao neusporedivo gore mjesto? Ako ne vjerujemo, nemamo ni želje za nebom, ni straha od pakla.

Mi seljaci često upotrebljavamo  izreku: „Volovi se vežu za rogove, a ljudi za riječ.“ I dok ju izgovaramo, uopće ne shvaćamo da postajemo sve više volovi, a sve manje ljudi. U primitivnom društvu sve ima svoje vrijeme i sve dolazi i prolazi, ali čovjek od riječi ostaje zauvijek. On nikada ne gubi na vrijednosti, bio on gorak ili sladak, grub ili nježan bez obzira uvijek ostaje čovjek. Voljeli ga ili mrzili, bio nam simpatičan ili antipatičan, uvijek mu se divimo, jer je, jednostavno, čovjek od riječi. Jedna od najvećih želja u mojem životu bila je ta da budem čovjek od riječi. Ma što god to komu značilo, za mene to znači da govorim ono što mislim, a ono što govorim, da to činim, odnosno živim. Još kad to ne bi bilo u službi Zloga, već u službi Svemogućeg Boga, pa to bi bio život slobodnoga Božjeg djeteta.


Danas kada tko, bio on klerik ili laik, pokuša što zaiskati od Oca u Isusovo ime i učiniti što konkretno u njegovo ime, nazivamo ga cirkusantom, senzacionalistom i prevarantom.

Postavljam si pitanje koje me prati dugo, dugo: „Zašto ne živim kao slobodno dijete Božje?“ Odgovor nalazim u Ivanovu evanđelju: „Odgovori im Isus: ‘Zaista, zaista kažem vam tko god čini grijeh, rob je grijeha.’“ (Iv 8, 34) Zatim dolazi novo pitanje: „Pa zašto robujem grijehu, a želim živjeti slobodu djeteta Božjega?“ Odgovor i djelomičnu utjehu nalazim u Pavlovoj Poslanici Rimljanima: „’Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim.’ Uistinu htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našem!“ Čujemo li mi kršćani što to Pavao govori? Da, mi kršćani, koji bismo trebali biti kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod Bogu stečen da posvuda naviještamo njegova silna djela. A što mi radimo? Toga istog Isusa Krista, po kojem Pavao neizmjerno zahvaljuje Bogu Svemogućemu, jer se jedino po njemu spašavamo, koji je Put, Istina i Život, mi pravimo lašcem. Kada kažem „mi“, onda mislim od kršćanina teologa do kršćanina najobičnijeg seljaka, kakav sam ja, jer ne vjerujemo u njegovu riječ.

Ako nije tako, kako onda objasniti činjenicu da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata svatko vjerovao u pisanu obavijest okupatora, koji je bio u službi Zloga, a koji je opet lažac i otac laži, koja je počinjala: „Achtung, achtung!“? I što god je pisalo u nastavku, svi su u to vjerovali i svi su slušali što naređuje, jer su se bojali za svoj bijedan, jadan i gladan (u to vrijeme) ovozemaljski život. A zašto mi onda ne vjerujemo jedinoj Istini kad nam kaže: „Zaista, zaista…“? Tako, npr., kada Gospodin kaže Nikodemu: „Zaista, zaista kažem ti: tko se ne rodi nanovo odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!“ Pa dalje nastavlja: „Zaista, zaista kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ (Iv 3, 3. 5) Mnogi će od nas reći da smo rođeni iz vode i Duha, po sakramentu svetog kršenja i potvrde. Slažem se, ali gdje su nam plodovi toga života po Duhu, ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost? Oh, kako to lijepo zvuči! A tek kada Gospodin kaže: „Zaista, zaista kažem vam: tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća će od ovih, jer ja idem k  Ocu. I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti.“ (Iv 14, 12 – 14) Pitam se kakav sam uopće vjernik i kakva mi je vjera. Odgovor je bolan, a glasi: jalov (neplodan) i jalova (neplodna).

Danas kada tko, bio on klerik ili laik, pokuša što zaiskati od Oca u Isusovo ime i učiniti što konkretno u njegovo ime, nazivamo ga cirkusantom, senzacionalistom i prevarantom. Pitam se kakvi smo mi danas kršćani, zamjenski ili originalni. Pritom mislim na usporedbu s autoindustrijom, koja ima i zamjenske dijelove i originalne, a razlika je u tome što su zamjenski dijelovi upitni i na njih nitko ne daje jamstvo, što ne znači da ne mogu poslužiti svrsi, ali originalni su puno sigurniji i na njih se daje jamstvo, iako su puno skuplji. Tako bismo mogli reći i za kršćanski život, kada dobivamo preporuke „čini ovo i bit će ti dobro“, „moli ono i bit ćeš spašen“, „radi ovako i čeka te plaća na nebesima“, što ne znači da nije točno, ali originalno i sigurno je to da se držimo testamenta, odnosno pisane riječi Božje i tako imamo zajamčen život vječni, jer nam je to Gospodin osobno zajamčio: „Zaista, zaista kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Iv 5, 24) „Zaista, zaista kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni.“ (Iv 6, 47) „Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. (Iv 6, 53) „Zaista, zaista, kažem vam, ako tko drži riječ moju, sigurno neće nikada vidjeti smrti.“ (Iv 8, 51).

Kakav originalan testament, dan od samoga Svemogućeg Boga! Istina je da je to i najskuplji način, jer su svi koji su ga slijedili platili cijenu, ali im se stostruko isplatilo. Ta Knjiga mudrosti kaže: „Za malo muke zadobili su dobra velika, jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni.“ (Mudr 3, 5)

Kad smo spremni vjerovati upozorenju koje dolazi od običnog čovjeka, pa čak i od Zloga i lažljivca i shodno njemu živjeti da bismo sačuvali ovaj kratki i bijedni život, zašto onda nismo spremni vjerovati (i živjeti) u obećanje našeg Gospodina, koje nam daje vječni život u izobilju, kakav ne možemo ni zamisliti? A pisano je: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2, 9) I još Isus veli: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ (Iv 14, 23) Postavimo si ozbiljno pitanje: „Ali kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“  (Lk 18, 8)

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh