Foto: Pixabay
Ponekad nesreća pokrene istinsku sreću. Ponekad nesreća jednog čovjeka donese blagoslov mnogima. Događa se to samo ponekad jer smo mi ljudi prečesto preoholi da bismo i u najtežim životnim situacijama zavapili Bogu. Donosimo tekst o poznatom glumcu koji se je u svojoj nesreći vratio svojim korijenima, vratio vjeri u Boga. Iako nije još upoznao Krista kao spasitelja, ipak je svojim sadašnjim životom pokazao da je Kristov nauk zapisan u njegovu srcu.
Glumio je u gotovo 100 filmova, svih mogućih žanrova, u više od šezdeset godina karijere, te je utjelovio niz nezaboravnih uloga, od Spartaka do van Gogha. „Oscara“ nikada nije dobio kao glumac, iako je bio nominiran čak tri puta. Tek sa 80 godina dobio je počasnog „Oscara“ za životno djelo, zbog svojega neizmjerna prinosa filmskoj umjetnosti. Međutim osvojio je sve ostale moguće filmske nagrade i priznanja, neke i više puta. Godine 1981. primio je i jedno od najvećih američkih odličja, Predsjedničku medalju slobode, a 1985. i Legiju časti, najviše francusko odličje. Doživio je i tu čast da je po njemu nazvana jedna srednja škola u Kaliforniji.
Ima četiri sina, od kojih je jedan pokojni, a svojom drugom suprugom, Anne, koja se također bliži stotoj godini života, oženio se je 1954. i s njom i danas živi u Beverly Hillsu.
Autor je desetak knjiga, koje su različite tematike, od beletristike do iznošenja svojih životnih iskustava, duhovnih svjedočenja te vjerskih i biblijskih tema. Svojedobno je pisao i popularne blogove, kao najstariji blogist na svijetu.
Online izdanje američkog časopisa People objavilo je 1. prosinca 2014. vijest o smrti legendarnoga američkog glumca Kirka Douglasa. Naime unaprijed napisan nekrolog pojavio se je pogreškom na naslovnici njihove internetske stranice. Kad se lažno razglasi čija smrt, u narodu se kaže da će taj dugo poživjeti. Tako je taj čuveni glumac, scenarist i producent, kao i spisatelj i dobročinitelj, doživio sto godina.
Rođen je 9. prosinca 1916. u gradu Amsterdamu, država New York, u obitelji židovskih izbjeglica s područja današnje Bjelorusije. Materinski jezik mu je jidiš, a pravo ime Issur Danielovitch. Ime je promijenio u Kirk Douglas prije stupanja u mornaricu tijekom Drugoga svjetskog rata. Odrastao je u siromaštvu, zajedno sa šest sestara, u čemu govori u svojoj autobiografiji Krparev sin (The Ragman’s Son). Njegov je glumački dar prepoznat u srednjoj školi te je dobio studentsku stipendiju Američke akademije dramskih umjetnosti u New Yorku. Glumiti je počeo u kazalištu, a nastavio na filmu. Prvi put je nastupio u filmu 1946. godine.
“
Ono što je posebno u njegovu životu jest njegovo obraćenje. Njegova potraga za smislom počela je nakon bliska iskustva smrti.
„
Ono što je posebno u njegovu životu jest njegovo obraćenje. Njegova potraga za smislom počela je nakon bliska iskustva smrti. Kad je 1991. doživio pad helikoptera, pri čemu su poginuli pilot i kopilot (koji je imao samo 18 godina), a on je ostao živ, osjećao se je tjeskobno i počeo je dublje promišljati o životu, što ga je dovelo na povratak židovskoj vjeri, koju je napustio u djetinjstvu. Svoj duhovni put, koji ga je doveo natrag k židovskim korijenima, opisuje u svojoj knjizi Uspon na goru: moja potraga za smislom (Climbing The Mountain: My Search For Meaning). Kaže da kao dijete u svojoj židovskoj zajednici nije jasno spoznao što to znači biti židov i tko je Bog. Ponovo je počeo o tome razmišljati kad ga je, još dok je bio dijete, njegov sin Michael, kasnije također poznat glumac, upitao: „Tata, odakle su naši predci?“ Čitajući potom Bibliju, Kirku su se otvorili novi vidici. Otputovao je u Izrael i tražio tragove predaka. Na tom putu doživio je naročitu spoznaju: „Pouka s brda Morije (gdje je Abrahamu naloženo da žrtvuje Izaka) jasno otkriva da Bog ne želi ljudsku žrtvu – da Bog nije netko koga se treba bojati.“
“
Premda je već trpio od raznih bolesti i imao ugrađen pacemaker, moždani je udar opisao kao „najgori pakao koji čovjek može proživjeti“, ali, kako i sam priznaje, i na njegovu primjeru potvrdile su se riječi C. S. Lewisa: „Patnja je megafon kojim Bog želi probuditi gluh svijet.“
„
Kasnije ga je još jedno iskustvo potaknulo na promjenu. Godine 1996. doživio je težak moždani udar, izgubivši sposobnost govorenja. Nakon svakodnevne govorne terapije za nekoliko mjeseci uspio je progovorit, iako mu je govor i dalje otežan. O tome svojem iskustvu napisao je knjigu Moj udar sreće (My Stroke of Luck), koja bi trebala biti svojevrstan vodič za ostale žrtve moždanog udara. Premda je već trpio od raznih bolesti i imao ugrađen pacemaker, moždani je udar opisao kao „najgori pakao koji čovjek može proživjeti“, ali, kako i sam priznaje, i na njegovu primjeru potvrdile su se riječi C. S. Lewisa: „Patnja je megafon kojim Bog želi probuditi gluh svijet.“ Mnogo je naučio iz tog iskustva te je shvatio koliko je život važan te koliki je dar moć govora. „Više nisam brbljav kao prije. Više ne uzimam govor zdravo za gotovo“, kaže.
Kao najvažniju stvar poslije udara ističe depresiju. Bio se je čak odlučio i ubiti, ali je ipak odustao, razmišljajući o tome kako bi to djelovalo na njegovu obitelj. Kao lijek za depresiju spominje humor i brigu za druge. Zaključio je da je previše zaokupljen sobom i da se treba posvetiti ljudima oko sebe, jer pomaganje drugima liječi depresiju, a pomaganje drugima je i volja Božja. Stalno su mu navirala žalosna sjećanja kako su ostali nepokretni i umirali u mukama neki njegovi prijatelji, slavni glumci kao i on, primjerice Frank Sinatra i Burt Lancaster, te su pritom bili potpuno bezvoljni i apatični. To mu je bio poticaj da on bude drugačiji i da se trgne.
Stoga je svoj udar doživio kao skriveni blagoslov, jer čuda dolaze jedino od Boga, kako kaže. Želeći se potpuno okrenuti Bogu, 1999. godine slavio je svoju drugu bar micvu te se 2004. ponovo vjenčao sa svojom suprugom Anne, nakon što je i ona prešla na židovstvo.
Uz pomoć supruge posvetio se je terapijama i vježbama te urednu životu kakav su mu prepisali liječnici. Pomogla mu je i molitva. A kad je Anne ugledala članak o užasnu stanju dječjih igrališta u Los Angelesu, supružnici su osjetili da je to bitka koju žele voditi. Zajedno su odlučili donirati veći dio svojeg imutka, koji je iznosio 80 milijuna dolara.
“
Stoga je svoj udar doživio kao skriveni blagoslov, jer čuda dolaze jedino od Boga, kako kaže.
„
Najprije su pomogli Kirkovu bivšu srednju školu i koledž, koji je tim novcem otvorio zakladu za siromašne đake i studente. Ostali su dobitnici razne škole, medicinske ustanove i neprofitne organizacije u južnoj Kaliforniji, što uključuje izgradnju i obnovu više od 400 školskih igrališta u Los Angelesu. U Los Angelesu su osnovali i dom za stotine nezbrinutih žena. Otvorili su i kazalište u Culver Cityju te dječji dom u Westwoodu. Pozamašan iznos od 2,3 milijuna dolara upućen je Dječjoj bolnici Los Angeles. Donirali su više projekata i u inozemstvu, poglavito u Izraelu i Palestini. No najveći iznos, gotovo 55 milijuna dolara darovali su ustanovi za oboljele od Alzheimerove bolesti u Woodland Hillsu. Očekuje se i nova velika donacija povodom stotog rođendana.
Kirk i Anne uključeni su u brojne volonterske i filantropske aktivnosti. Posjetili su više od 40 zemalja. Drže govore o demokraciji, slobodi i ljudskim pravima, a Kirk najviše voli posjećivati udruge koje okupljaju žrtve moždanog udara i govoriti o proživljenu iskustvu. Bio je i ostao zabavljač te ga publika rado sluša. Nažalost, sve je manje pokretan te u posljednje vrijeme rijetko izlazi u javnost. Svoju posljednju knjigu, Život može biti gori: razmišljanja o ljubavi, gubitku i onome što je zbilja važno (Life Could Be Verse: Reflections on Love, Loss, and What Really Matters), objavio je prije dvije godine.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
