Foto: Pixabay
Postajemo ono što osuđujemo u drugima
Četvrti se zakon odnosi na to da postajemo ono što osuđujemo u drugima: jer Sveto pismo kaže: „Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka“ (Mt 6,15). Svi imamo iste sklonosti – u nama je latentno prisutno kršenje svake pojedine zapovijedi. Svi smo nekoga pogledali s požudom u srcu, što je zapravo preljub (v. Mt 5,28). Svi smo nekoga mrzili, što je zapravo ubojstvo (v. 1 Iv 3,15). Svatko je od nas na neki način kradljivac, bilo da se krađa odnosi na novac, vrijeme ili pak uskraćenu ljubav, odnosno opraštanje.
…isti grijeh zbog kojeg osuđujemo drugoga, ostaje u nama neoprošten te žanjemo osudu
Stoga, isti grijeh zbog kojeg osuđujemo drugoga, ostaje u nama neoprošten te žanjemo osudu: „Zato nemaš isprike, čovječe koji sudiš, tko god ti bio. Jer time što drugoga sudiš, sebe osuđuješ: ta to isto činiš ti što sudiš“ (Rim 2,1). Zakon umnažanja (Hošea 8,7: „Posijali su vjetar, i požet će oluju“) učinit će ne samo da ostajemo nalik na one koje sudimo, već da im postanemo sve sličniji i sličniji. Otkrio sam zakonitost prema kojoj svatko tko sudi drugoga, sebe osuđuje na to da sve više čini istu stvar, ili nešto što proizlazi iz istog korijena.
Božji zakoni su apsolutni
Došao mi je mladić koji je bio nanovo rođen, volio je svoju ženu, i bio zadovoljan svojim bračnim spolnim životom. No, James je priznao da prisilno odlazi u barove, ondje upozna neku ženu i s njom počini preljub.
„Ne razumijem samoga sebe“, rekao mi je. „Ljubim Gospodina. Volim svoju ženu. Želim biti vjeran. Ne sviđa mi se čak ni okus alkohola! A spolni odnos s tim ženama tako je loš da je čak odbojan. Zašto činim nešto što uopće ne želim činiti?“
Sjetit ćete se gotovo identičnih riječi svetoga Pavla iz Poslanice Rimljanima 7: „Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim“ (r. 19).
Nije me iznenadilo što je Jamesov otac bio alkoholičar i ženskar. Kao dječak, James je zbog toga mrzio i osuđivao svoga oca.
…činio je isto što i otac, sve dok ga pokajanje nije oslobodilo
Sjetite se kako su Božji zakoni apsolutni. Dječak je odbio iskazati poštovanje svome ocu. Na tom mu području neće biti dobro, i stići će ga ista osuda kojom je osuđivao oca. Ostvario se četvrti zakon: činio je isto što i otac, sve dok ga pokajanje nije oslobodilo.
Poučio sam Jamesa ovim jednostavnim činjenicama. Shvatio je način na koji je osuđivao oca i pokajao se. Od toga je trenutka bio slobodan. Više nijednom nije osjetio prisilu sagriješiti ni na jedan od ova dva načina.
Neumoljivi zakoni Božji
U djetinjstvu sam naporno radio na našoj maloj farmi, ali me majka za to nije pohvaljivala. Osuđivao sam je zbog toga i čvrsto se zakleo da nikad neću biti takav prema svojoj djeci. Ali, kad sam postao roditelj, nikako nisam uspijevao svojoj djeci dati potrebne i zaslužene pohvale.
…jer sam sudio svoju majku, moj je unutarnji zavjet djelovao obratno: usmjerio me činiti upravo poput nje
Što me u tome priječilo? Neumoljivi zakoni Božji. Sve dok se nisam pokajao i primio oproštenje, bio sam osuđen činiti jednako kao moja majka. Kasnije ćemo razmotriti na koji nas način unutarnji zavjeti prisiljavaju na grješne postupke. Ali, u ovome slučaju, jer sam sudio svoju majku, moj je unutarnji zavjet djelovao obratno: usmjerio me činiti upravo poput nje.
Zaista, ne možemo izbjeći nepromjenljive zakone Božje, doli po križu Kristovu.
Kao djeci, ponekad nam se ne sviđa način na koji roditelji provode stegu nad nama. No, ako je naš zavjet da ćemo činiti drugačije povezan s osudom, a za tu se osudu kao odrasli ne pokajemo, zbog zakona ćemo sa svojom djecom postupati na isti način! Zaista, ne možemo izbjeći nepromjenljive zakone Božje, doli po križu Kristovu.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
