Foto: Udruga Zdenac
Sestra Ljilja, osnivačica udruge „Zdenac“, trenutno se nalazi u Venezueli, u Pampataru na otoku Margariti, gdje je jako teška situacija. Već su tri leta otkazana i kad će moći kući nitko ne zna. U Hrvatsku je trebala otići krajem ožujka ove godine, a do sredine svibnja ništa niti leti niti vozi. U nastavku čitamo kako to tamo izgleda:
Stanovnici na vrućem otoku Margariti prisiljeni su biti u kući. Neki sjede na pragu otvorenih vrata. U kući je neizdrživo vruće. Temperatura je između 28 i 30 stupnjeva. Visoka vlaga dodatno otežava disanje.
COVID-19 glavni je razlog ovog mrtvila.
Venezuela je vodeća u svijetu po rezervama nafte. Ali danas nema goriva. Zato skoro pa i nema prometa na cestama. Do jučer gorivo je bilo besplatno, a danas ga uopće nema.
Da nema lijekova, to je već poznato. Umire se od obične upale. Ljudi su jako lošeg imuniteta zbog izgladnjelosti i jednolične hrane koju svakodnevno jedu (riža). Hrana se kupuje samo za dolare. A običnom čovjeku doći do dolara je nemoguće. Na blagajni izdaju račun u bolivarima, ali se plaća u dolarima. Ono malo bolivara što imaju pokušavaju po ulici promijeniti u dolare kako bi mogli prehraniti sebe i svoje obitelji. A i do bolivara se teško dolazi. Nema ih i malo vrijede.
Hrana se plaća samo dolarima, a običnom je čovjeku nemoguće doći do dolara
Velik broj obitelji primao je pomoć od svojih članova koji su odselili u neku latinoameričku zemlju ili Španjolsku. I sami iseljenici sada su ostali bez posla. Nemaju odakle poslati svojima.
Sada je stanje kaotično. Prije nekoliko dana grupa od dvadesetak starijih žena između 50 i 60 godina, provalila je i opljačkala prehrambenu trgovinu. Ljudi su gladni i to im je bio jedini izlaz.
Policija ih je uhvatila i odvela u zatvor.
Na Margariti utvrđena su dva žarišta zaraze koronom. To su dvije općine. Prije osam dana potpuno su izolirane. U jednoj od njih nalazi se naš centar Pampatar.
Naši mladi volonteri preuzeli su odgovornost i rad u svim centrima. To čine s oduševljenjem. Nadahnuti Paolom di Rosa u vrijeme kolere 1836. godine, poistovjetili su se s njom
Prije zatvaranja posjetila sam centar. Bila s njima. Razgovarala s roditeljima koji su dolazili preuzeti hranu. Već se znalo da se u mjestu proširila zaraza i da je izmakla kontroli. Bili su u panici. Tim više što su svjesni nemoći i nepripremljenosti zdravstva.
Naši mladi volonteri preuzeli su odgovornost i rad u svim centrima. To čine s oduševljenjem.
Nadahnuti na proučavanju životopisa Paole di Rosa u vrijeme kolere 1836. godine, poistovjetili su se s njom.
Stariji volonteri su u karanteni.
Kupovanje hrane, pakiranje i dostava je u vještim rukama naše Hrvatice Verice Mimica. Ona i njena dva pomoćnika uspješno nabavljaju i dostavljaju namirnice, higijenska sredstva i lijekove.
Uz to Verica vodi radove na Kući Milosrđa, koji nisu stali, iako se radno vrijeme skratilo te se sada radi od 7 do 12 sati.
Kontaktirao me je biskup Margarite, da nam čestita Uskrs i da vidi što ima novo u Zdencu. Iznenadio se kad sam mu napisala da naši centri dnevno dijele oko 350 obroka
Kontaktirao me je biskup Margarite, da nam čestita Uskrs i da vidi što ima novo u Zdencu. Iznenadio se kad sam mu napisala da naši centri dnevno dijele oko 350 obroka. Pitao je: kako ste to uspjeli organizirati?
Da, tako da je svaka obitelj dobila točno vrijeme kad treba doći. Svakih 15 minuta izmjenjuje se pet osoba. U početku je bilo poteškoća jer su dolazili bez maski. Budući da nisu mogli dobiti hranu ako nemaju masku, brzo su ih nabavili i navikli se na njih. Maske su isključivo iz kućne radinosti.
Hvala Bogu i vama, dragi volonteri i suradnici Zdenca u Hrvatskoj! Zajedno možemo biti od velike pomoći u ovo vrijeme virusa. Bog vas blagoslivlje i čuva od korone!
Uz dobiveni obrok izmijenimo pokoju riječ: pitamo ih kako im je kod kuće, potičemo ih na molitvu, ohrabrimo ih, padne i koja šala.
Hrana se osim za djecu, daje bolesnicima, starima i nemoćnima. Krajnje siromašnim mnogočlanim obiteljima svakih 15 dana dijelimo namirnice za kuhanje.
Hvala Bogu i vama, dragi volonteri i suradnici Zdenca u Hrvatskoj! Zajedno možemo biti od velike pomoći u ovo vrijeme virusa.
Bog vas blagoslivlje i čuva od korone!
Bako, hvala Bogu da si došla. Ja sam gladna!
Na Veliku srijedu počastili smo radnike, koji rade na obnovi Kuće Milosrđa, varivom od raznog povrća s ponekim komadićem mesa. Treba se dobro potruditi da bi ga se ulovilo u tanjuru.
Nisu imali tanjure, već plastične zdjele. Svatko je svoju ponio od kuće.
Htjeli smo da osjete uskrsno slavlje.
Ponovno ćemo se vidjeti u ponedjeljak iza Uskrsa.
„Našla sam je plačući. Kad me vidjela, zavikala je: ‘Bako, hvala Bogu da si došla! Ja sam gladna. Mi nemamo ništa za jesti.“
U Venezueli Uskrsni ponedjeljak je radni dan.
Na Kući Milosrđa i po centrima Zdenca normalno se radilo.
Iz svoje karantene sam na nekoliko sati došla obići radnike i pomoći im u pakiranju hrane za najmanju djecu, onu do sedam godina.
Gospođa Erminia, koja čuva Kuću Milosrđa, zaustavila me da mi ispriča kako su na Uskrs ona i Jose, njen muž, pješačili dva sata kako bi posjetili svoju najmlađu kćer i unuku staru pet godina.
„Našla sam je plačući. Kad me vidjela, zavikala je: ‘Bako, hvala Bogu da si došla! Ja sam gladna. Mi nemamo ništa za jesti.“
Srce mi se steglo od boli gledajući kako plače od gladi.“ Gospođa Erminia počela je plakati. Kad se smirila, nastavila je pričati. „Imala sam onih 20 dolara što ste nam dali za Uskrs. Uzela sam malu za ruku i otišle smo u trgovinu. Kupila sam im malo riže, graha, litru ulja, tjesteninu, klor i sapun.
Kaže mi unučica: ‘Bako, odavno nisam pojela ništa slatko. Molim te, bakice, kupi mi jedan kolačić.’ Nisam je mogla odbiti. Našlo se novca i za mali okrugli kolačić. Bila je sretna.
Kaže mi moja unučica: ‘Bako, da ti nisi došla, mama ja i bismo umrle od gladi. Trbuh me bolio jer nisam ništa jela od jučer.’“
Slušajući i gledajući gospođu Erminiu, u glavi su mi se nizale slike i sjećanja na stotine sličnih događaja, koje svakodnevno doživljavamo u centrima i mjestima gdje Zdenac djeluje.
Osjećam veliku sreću i zahvalnost Bogu na daru misionarskog poziva, koji mi daje priliku činiti dobra djela
Osjećam veliku sreću i zahvalnost Bogu na daru misionarskog poziva, koji mi daje priliku činiti dobra djela. Sama ništa ne bih mogla. Tih 20 dolara koje sam dala toj ženi došlo je od vas velikodušnih dobročinitelja.
Oni su „udovičin novčić“, koji dajete s ljubavlju i vjerom. Zato taj „novčić“ može donijeti radost djevojčici od pet godina, nahraniti je, dati joj kolačić i vratiti joj radost.
Vaš mali ili veliki dar spašava živote i vraća nadu stotinama obitelji u ovoj mračnoj karanteni COVIDA-19.
Dragi Bog neka vam uzvrati stostruko sa svim plodovima Duha Svetoga!
Ljilja Lončar
Misionarka Milosrđa
Udruga „Zdenac“, neprofitna organizacija civilnog društva koja svoj rad temelji na kršćanskim vrednotama, misiju na otoku Margarita u Venezueli pokrenula je 2014. godine.
Svoju donaciju za podršku djeci u Venezueli možete u obliku jednokratne uplate ili trajnog naloga uplatiti na:
PRIMATELJ:
Zdenac
Ivana Gorana Kovačića 39
10370 Dugo Selo
IBAN: HR9023400091110984714
Poziv na broj odobrenja: 90
Opis plaćanja: Donacija „Za djecu Venezuele“
Kako do trajnog naloga?
- otiđite u svoju banku
- zatražite od službenice/ka otvaranje trajnog naloga u korist Zdenca
- dogovorite iznos, datum prijenosa i trajanje naloga
Više o radu udruge „Zdenac“ možete saznati ovdje. Kontaktirati ih možete ovdje. A veliki intervju sa s. Ljiljom Lončar možete pročitati ovdje: ovdje.
