Svetac dana

8. KOLOVOZA

Sveti Dominik – osnivač Reda propovjednika Milosrdni prijatelj siromaha, poznat po brojnim čudesima, osobito je zaslužan za širenje Krunice...

Sveti Dominik

Red propovjednika

Osnivač velikoga i značajnoga dominikanskog reda sveti Dominik (Domingo Félix de Guzmán) rođen je oko 1170. u španjolskom gradiću Caleruega (biskupija Osma, pokrajina Burgos, Castilla), kao sin kraljevskog upravitelja Félixa i blažene Juane de Aza. Apostolski je djelovao među hereticima katarima, posebno albigenzima, naročito na jugu Francuske. Osnovao je 1215. u Toulouseu dominikance, glasoviti Red propovjednika, koji je 1216. potvrdio papa Honorije III.


Žarko je želio da njegovi sljedbenici učenjem i propovijedima te primjernim apostolskim životom i evanđeoskim siromaštvom brane i naviještaju katoličku vjeru. Milosrdni prijatelj siromaha, poznat po brojnim čudesima, osobito je zaslužan za širenje Krunice. Za vrijeme gladi osnovao je gostinjac, a kada mu je nedostajalo novca za uzdržavanje, prodao je svoje skupocjene knjige: „Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja braća umiru od gladi?”

Pas sa zubljom u ustima

Slikaju ga sa zvijezdom iznad glave jer se prema legendi prilikom krštenja na njegovu čelu pojavila zvijezda najavljujući veliku budućnost malog Dominika. Dominikova majka, blažena Juana de Aza, prije njegova je rođenja sanjala psa sa zubljom u ustima. To je protumačeno kao znak da će njezin sin, Bogu poslušan kao pas, nositi u mrak svijeta svjetlo evanđelja. Pas sa zubljom u ustima postao je kasnije dominikanskim simbolom.

Suzbijanje krivovjerja

Kao pomoć u suzbijanju krivovjerja ukazala mu se je Majka Božja i dala mu molitvu Krunice. Svojim zagovorom Nebeska mu je Majka pomagala u suzbijanju krivovjerja. Njegovi dominikanci (oko 6700 članova) i danas uspješno djeluju na svim kontinentima i u hrvatskim krajevima (Dubrovnik, Gruž kod Dubrovnika, Korčula, Bol na Braču, Stari Grad na Hvaru, Split, Trogir, Zagreb, Rijeka, Klopče kod Zenice).

Devet načina molitve svetog Dominika

Devet načina molitve svetog Dominika napisao je nepoznati autor, vjerojatno u Bolonji, između 1260. i 1288. godine.
Izvor njegovih informacija bila je sestra Cecilija iz samostana svete Janje u Bolonji (koju je u Red primio sveti Dominik), kao i drugi koji su bili u dodiru sa svetim utemeljiteljem Reda.

Ovaj vrijedni dokument potvrđuje očitu svetost Sveca, pokazujući nešto iz njegova intimnog života i iz njegove velike ljubavi prema Bogu. Rani rukopisi djela bili su popraćeni minijaturnim crtežima različitih položaja, koje je sveti Dominik zauzimao tijekom molitve.

Crteže koji se nalaze u španjolskom rukopisu u Vatikanskoj knjižnici, Codex Rossianus 3, radio je vješti minijaturist u prekrasnim još uvijek živim bojama.

Devet načina molitve ponekad su bili tiskani kao dodatak Životu svetog Dominika, koji je napisao Theodoric od Apoldija, iako oni ne čine dio te knjige. Razlog tomu može se naći u posjetu njemačkog provincijala Conrada iz Trbenseea Bolonji 1288. godine, kada se nalazio u Italiji radi sudjelovanja na Općem zboru Reda. Ondje je pronašao Devet načina molitve i druge dokumente koji se tiču svetog Dominika, i odnio ih u Njemačku da ih vidi Theodoric, koji je u to vrijeme započinjao raditi na svojoj biografiji o svecu.

Kako je molio?

Sveti naučitelji kao što su Augustin, Ambrozije, Grgur, Hilarije, Izidor, Ivan Krizostom, Ivan Damaščanin, Bernard, i drugi sveti grčki i latinski naučitelji, nadugo su raspravljali o molitvi. Oni su je poticali i opisivali, naglašavali njezinu nužnost i vrijednost, objašnjavali načine, pripremu koja je potrebna, te prepreke koje joj stoje na putu.

U učenim knjigama slavni naučitelj brat Toma Akvinski, Albert iz Reda propovjednika, te William u svojoj raspravi o vrlinama, smatrali su taj oblik molitve zadivljujućim i, u cjelini, pobožnim i lijepim načinom u kojem duša koristi dijelove tijela kako bi se više primakla Bogu. Na ovaj se način duša, pokrećući tijelo, i sama kreće. Ponekad postaje ushićena kao što je bio sveti Pavao, ili je zahvaćena ushitom duha kao prorok David. Sveti je Dominik često molio na ovaj način i prikladno je nešto reći o tome (o njegovu načinu).

Svakako se zna da su mnogi sveci i Starog i Novog zavjeta ponekad molili na ovaj način. Takva metoda služi kako bi se rasplamtjela pobožnost naizmjeničnim djelovanjem duše prema tijelu i tijela prema duši.

Molitva ove vrste će tjerati svetog Dominika da roni suze, i pojačat će žar njegove volje do takvog stupnja da se njegovi dijelovi tijela neće moći suzdržati od izražavanja njegove pobožnosti određenim znakovima.
Kao rezultat duh molitelja je ponekad bio podignut za vrijeme zaklinjanja, molbi i zahvala.

Slijede, dakle, posebni načini molitve, pored onih vrlo pobožnih i uobičajenih načina, koje je sveti Dominik koristio za vrijeme slavljenja mise i moljenja psalama. U zboru ili sam na putu često je viđen uzdignut iz sebe i podignut s Bogom i anđelima.

Prvi način molitve

Prvi način molitve svetog Dominika bio je da se nakloni pred oltarom kao da je Krist, kojeg oltar predstavlja, uistinu i osobno prisutan, a ne samo simbolično.

Govorio bi s Juditom: O Gospodine, Bože, molitva poniznih i krotkih Ti je uvijek godila (Judita 9,16). Kroz poniznost su kanaanske žene i rasipni sin postigli ono što su željeli; a ja, ja nisam dostojan da dođeš pod krov moj (Mt 8,8), i zato sam ponizan pred Tobom, o Gospodine (Ps 118;107).

Na ovaj način naš sveti otac, stojeći uspravno, naklonio bi glavu i ponizno zamislio Krista, Njegovu glavu, usporedio je svoju malenkost s izvrsnošću Kristovom. Tada bi se potpuno predao slavljenju.

Braća su naučena to činiti svaki put kada bi prošli ispred raspela, kako bi Krist, tako silno ponizan zbog nas, mogao vidjeti nas ponizne pred Njegovim veličanstvom.

I zapovjedio je braći da se ponize na ovaj način pred cijelim Presvetim Trojstvom, svaki put kada pjevaju svečano: Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetome. Na ovaj način duboko naginjući glavu, sveti Dominik bi započeo molitvu.

Drugi način molitve

Sveti je Dominik običavao moliti bacajući se ispružen na zemlju, ležeći licem okrenut prema zemlji.

Osjećao bi veliko kajanje u svom srcu i prizivao u misli one riječi Evanđelja, govoreći ponekad glasno da se čuje: O, Bože, budi milostiv, meni grešniku (Lk 18,13).

S pobožnošću i poštovanjem ponavljao bi Davidov stih: Ja sam onaj koji je griješio, onaj koji je učinio zlo. (2 Kr 24,17). Tada bi jecao i silno plakao i govorio bi: Nisam vrijedan vidjeti visine nebeske, zbog opačina mojih, jer sam Te razljutio i učinio što je zlo po Tvom sudu.

Iz psalma: Deus auribus nostris audivimus, sa žarom i pobožno je govorio: Jer naša duša se u prah raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio! (Ps 43,25). Ovome bi dodao: Moja duša leži u prašini; po riječi svojoj vrati mi život (Ps 118,25).

Želeći naučiti braću da mole s poštovanjem, ponekad bi im rekao: Kad su pobožni kraljevi ušli u boravište, našli su dijete i Mariju, njegovu majku, i kleknuvši, slavili su ih. Nema dvojbe da smo i mi pronašli Dobrog Čovjeka s Njegovom Majkom, Njegovom Pomoćnicom. Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori (Ps 94,6).

Opominjao bi mladiće, i govorio im: Ako ne možete plakati zbog svojih vlastitih grijeha, jer ih nemate, upamtite da ima mnogo grešnika kojima je potrebno milosrđe i milost. Zbog toga su proroci tugovali; a kada ih je Isus vidio, gorko je plakao. Sveti David je također plakao dok je govorio: Vidjeh otpadnike i počeh tugovati (Ps 118,158).

Treći način molitve

Na kraju molitve koja je upravo bila opisana sveti Dominik bi se podigao sa zemlje i šibao bi se čeličnim lancem, govoreći: Tvoja disciplina me ispravila do kraja (Ps 17,36).

Zbog ovoga je Red donio odluku, u spomen na njegov primjer, da sva braća trebaju biti šibana po leđima drvenim šibama, dok se budu klanjala u znak slavljenja dok budu govorili psalam Miserere ili De Profundis, nakon završetka blagdana.

Ovo se treba činiti zbog njihovih vlastitih grijeha ili zbog grijeha drugih čiju milostinju primaju i o kojoj ovise. Bez obzira koliko bezgrešan, nitko ne smije biti isključen iz ovog svetog primjera.

Četvrti način molitve

Nakon ovoga sveti Dominik bi ostao ispred oltara ili u kapitulu s pogledom usmjerenim na Raspetoga, gledajući Ga sa savršenom pažnjom. Često bi kleknuo. Nastavio bi ponekad poslije noćne molitve sve do ponoći, dižući se i klečeći naizmjenično, kao i apostol sveti Jakov, ili kao gubavac iz Evanđelja koji je govorio na koljenima: Gospodine, ako to želiš, možeš me očistiti (Mt 8,2). Bio je kao sveti Stjepan koji je klečao i prizivao glasno: Ne pripiši im ovoga grijeha (Dj 7,60).

Tako se u našega svetoga oca, svetoga Dominika, stvorilo veliko povjerenje u Božje milosrđe prema Njemu, svim grešnicima, i za očuvanje mlađe braće koju je poslao da propovijedaju dušama.

Ponekad nije mogao suzdržati glasa, i braća bi ga čula govoriti: K tebi, o Jahve, vapijem, hridino moja, ne ogluši se na mene, da neuslišan ne postanem kao oni koji u grob silaze. (Ps 27,1), kao i slične rečenice iz Svetoga pisma.

Ponekad bi, pak, govorio u sebi i glas mu se ne bi mogao čuti. Ostao bi na koljenima dugo, ushićen u duhu; ponekad, dok je bio u ovom stanju, po izgledu njegova lica je izgledalo da je njegov um otišao na nebo i uskoro bi odražavao veliku radost dok bi plakao obilnim suzama.

Bio je u stanju čežnje i iščekivanja kao žedni čovjek koji je došao do izvora, i kao putnik koji je napokon stigao u domovinu. Tada bi postao zaokupljen i gorljiv, dok bi se žustro kretao, ali s velikim dostojanstvom, sada dižući se, pa zatim klečeći.

Bio je tako naučen pokloniti se Bogu na ovaj način, da je za vrijeme putovanja, u gostinjcima nakon naporna puta, ili duž putova dok su se njegovi drugovi odmarali ili spavali, ponovo kleknuo, što bi bio znak njegova intimnog i osobnog slavljenja Boga. Ovaj način molitve je naučio svoju braću više primjerom nego riječima.

Peti način molitve

Kada je bio u samostanu, naš sveti otac Dominik bi ponekad ostajao pred oltarom, stojeći uspravno a da se ne pridržava ili nasloni na nešto.

Njegove bi ruke često bile pružene naprijed u razini prsiju, te su izgledale kao otvorena knjiga; stajao bi s velikim poštovanjem i pobožnošću kao da čita u samoj Božjoj prisutnosti.

Duboko u molitvi, izgledalo je da meditira o riječima Božjim, i činilo se kao da ih sebi ponavlja nježnim glasom. Redovito je molio na ovaj način, jer je to bio način na koji je molio i naš Gospodin, kao što nam govori sveti Luka: … prema svom običaju ušao bi u sinagogu na Sabat i počeo čitati (Lk 4,16). Psalmist nam također govori da se Pinhas ustao i molio, i pokolj je prestao (Ps 105,30).

Ponekad bi sklopio ruke, stisnuvši ih čvrsto pred sobom s očima punih suza i suzdržavao se. Ponekad bi, pak, podigao ruke na ramena kao što svećenik radi za vrijeme mise.

Tada bi izgledalo kao da sluša pažljivo kao da će čuti nešto s oltara. Ako bi netko vidio njegovu veliku pobožnost dok je stajao uspravan i molio, svakako bi pomislio da oponaša proroka, prvo govoreći s anđelom ili s Bogom samim, zatim da sluša, pa da onda tiho razmišlja o onim stvarima koje su mu bile otkrivene.

Na putu bi se neprimjetno iskrao u vrijeme molitve i, stojeći, podigao bi glavu prema nebu. Tada bi ga se moglo čuti govoriti nježno i s ushićenjem neke nježne riječi iz svog srca i iz bogatstva Svetog pisma, koje je izvlačio iz vrela Spasitelja.

Braća su bila jako dirnuta vidjevši svog oca i Učitelja kako moli na ovaj način. Tako, postajući gorljiviji, bili su poučeni o načinu predane i stalne molitve: Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara, i oči sluškinje u ruke gospodarice (Ps 122,2).

Šesti način molitve

Naš sveti otac, sveti Dominik, viđen je kako moli uspravan s raširenim rukama i dlanovima u obliku križa.

Na ovaj je način molio kada je Bog, na njegovu molbu, vratio život dječaku Napoleonu u sakristiji crkve svetog Siksta u Rimu, i kada je bio podignut sa zemlje prilikom slavljenja mise, kao što priča dobra i sveta sestra Cecilija, koja je bila nazočna s mnogo drugih ljudi, i koja ga je vidjela. Bio je kao Ilija koji se prostro i legao na udovičina sina kada ga je vratio u život.

Na sličan je način molio blizu Tuluze kada je izbavio grupu engleskih hodočasnika iz opasnosti utapanja u rijeci.

Naš Gospodin je molio tako dok je visio na križu, to jest, raširenih ruku i s glasnim plačem i suzama …čuli su ga zbog Njegova velikodušnog predanja. (Heb 5,7).

Ni sveti čovjek Dominik nije odlučio moliti na ovaj način, dok ga Bog nije potaknuo i dok nije znao da će nešto veliko i čudnovato izaći kroz snagu njegove molitve. Iako braći nije zabranio moliti na ovaj način, nije ih ni poticao da to rade. Ne znamo što je rekao kada je stajao raširenih ruku i dlanovima u obliku križa i kada je oživio dječaka.

Možda su to bile one riječi Ilije: O Gospodine, moj Bože, dopusti da se duša ovog djeteta, preklinjem Te, vrati u njegovo tijelo (3 Kr 17,21). Sigurno je u svojim molitvama tom prilikom slijedio prorokov vanjski način.

Braća i sestre, naime, isto kao i plemići i kardinali, i svi drugi nazočni, bili su zadivljeni ovim neobičnim i zadivljujućim načinom molitve, da nisu uspjeli zapamtiti riječi koje je izgovarao. Nakon toga nisu se osjećali slobodnim pitati Dominika o ovim stvarima, jer je ovaj sveti i izuzetni čovjek u njima potaknuo veliki osjećaj strahopoštovanja zbog učinjenog čuda.

Na ozbiljan i zreo način lagano bi izgovorio riječi Psaltira, koje su spominjale ovaj način molitve. Običavao je reći pomno: O Gospodine, Bože, moj Spasitelju: pred tobom plačem i dan i noć, sve do stiha: Cio dan plačem Ti, o, Gospodine: Tebi širim ruke (Ps 87,2-10).

Tada bi dodao: Počuj, o, Gospodine, moju molitvu, poslušaj moju molbu u istiniMolitvu bi nastavio riječima: Pred Tobom širim svoje ruke … Usliši me brzo, o, Gospodine (Ps 142,1-7).

Ovaj primjer molitve našega oca pomoći će predanim dušama da lakše shvate njegovu revnost i mudrost kod takve molitve.

Ovo je istinito bez obzira je li on, radeći tako, želio dirnuti Boga na neki divan način kroz svoju molitvu ili je kroz neki nutarnji poticaj osjetio da će Bog njega potaknuti da traži neku milost za sebe ili za bližnjega. Tada bi zasjao duhovnim Davidovim predosjećajem, Ilijinim nadahnućem, Kristovom milošću i s dubokom pobožnošću.

Sedmi način molitve

Dok je molio, često su ga vidjeli da gleda prema nebu kao strijela koja je ispaljena iz napetog luka ravno prema nebu. Stajao bi raširenih ruku iznad glave, sklopljenih ili ponekad lagano razdvojenih, kao da će primiti nešto s neba.

Netko bi povjerovao da je primao obilato milosrđe i u svom ushitu duha kao da traži od Boga darove Duha Svetoga za Red koji je osnovao.

Izgledalo je da traži za sebe i za svoju braću nešto od nadnaravne radosti, koja se nalazi u življenju blaženstava, moleći da svatko bude uistinu blagoslovljen u krajnjem siromaštvu, u gorkom žaljenju, u okrutnom progonu, u velikoj gladi i žeđi za pravdom, u gorljivoj milosti prema svima.

Njegovo zaklinjanje je bilo u tome da njegova djeca nađu užitak u poštivanju zapovijedi i u savršenom provođenju evanđeoskih savjeta. Ushićen, sveti otac je izgledao kao da je ušao u Svetost Svetosti i na Treće nebo.

Nakon molitve ove vrste uistinu je izgledao da je prorok, bez obzira ispravlja li pogreške drugih, ili usmjerava druge, ili propovijeda.

Naš sveti otac nije ostao kod molitve ove vrste dugo, nego je postupno vratio sve svoje sposobnosti. Za to je vrijeme izgledao kao osoba koja dolazi iz velike udaljenosti, ili kao stranac u ovom svijetu, što se lako moglo zaključiti po njegovu držanju i ponašanju.

Braća bi tada čula njega kako moli glasno i kako govori kao prorok: Čuj moje zazivanje dok tebi vapijem, dok ruke uzdižem svetomu Hramu tvojem (Ps 27,2).

Svojim riječima i svetim primjerom uvijek je učio braću da mole na ovaj način, često ponavljajući one riječi iz psalma: Sad, blagoslivljajte Jahvu, sve sluge Jahvine što stojite u Domu Jahvinu, u noćnim satima! (Ps 133, 1-3), Prizivljem te, Jahve, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi vapijem! (Ps 140,1-2).

Osmi način molitve

Naš otac, sveti Dominik, imao je još jedan način molitve, lijepi, pobožan i ugađajući, koji je prakticirao nakon kanonskih sati i zahvalnosti nakon jela. Tada je bio revan i ispunjen duhom pobožnosti, koju je crpio iz božanskih riječi koje su se pjevale u koru ili u blagovaonici.

Naš bi se otac brzo povukao na neko osamljeno mjesto, u svoju sobicu ili negdje drugdje, i sabrao se u Božjoj nazočnosti. Sjedao bi mirno, i nakon znaka križa, počeo čitati iz knjige otvorene pred njim. Njegov bi duh tada bio lagano uzbuđen kao da je čuo našega Gospodina govoriti, kako nam je rečeno u psalmima: Čut ću što će mi Gospodin reći… (Ps 84,9).

Kao da raspravlja sa suputnikom, u početku bi bio malo nestrpljiv u svojim mislima i riječima. Sljedećeg trenutka postao bi veliki slušatelj, zatim bi opet izgledalo da se raspravlja i prepire. Izgledao je kao da se smije i jeca u isto vrijeme, i tada bi, pažljivo i predano, gunđao u sebi i tukao se u prsa.

Ako bi neka znatiželjna osoba željela promatrati našeg svetog oca Dominika, pojavio bi mu se kao Mojsije, koji je otišao u pustinju, Horeb, svetu goru Božju, i tamo vidio gorući grm i čuo Gospodina govoriti njemu, kao da se poklonio u Božanskoj nazočnosti.

Ovaj sveti običaj našeg oca izgleda da podsjeća na proročku planinu Gospodinovu utoliko što je brzo prešao gore od čitanja do molitve, od molitve do meditacije, i od meditacije do kontemplacije.

Kada je čitao sam, Dominik je običavao častiti knjigu, pokloniti joj se, i poljubiti je. To je posebno vrijedilo ako je čitao Evanđelje i dok je čitao riječi koje su izlazile iz Isusovih ustiju. Ponekad bi sakrio lice i pokrio ga pokrivalom, ili bi zario lice u dlanove i pokrio ga kapom.

Tada bi jecao, sav ozaren i ispunjen svetim čežnjama. Nakon ovoga, kao da se želio nekome zahvaliti za primljena dobročinstva, s poštovanjem bi podigao glavu i nagnuo je na kratko. Potpuno osvježen, s velikim unutarnjim mirom, vratio bi se knjizi.

Deveti način molitve

Naš otac, sveti Dominik, prakticirao je ovaj način molitve kada je putovao iz jedne zemlje u drugu, posebno kada je prolazio kroz neke puste krajeve.

Tada je volio prepuštati se meditaciji, odlučujući razmišljati, te bi rekao svom suputniku: „Pisano je: ‘Vodit ću je (svoju nevjestu) u divljinu i govorit ću joj na uho’.”

Odvajajući se od svog suputnika, otišao bi naprijed, ili bi, češće, išao iza njega. Tako povučen, šetao bi i molio; u svojoj meditaciji bio je gorljiv i vatra milosti se rasplamsavala. Dok je molio, izgledalo je kao da čisti prašinu, ili tjera dosadne muhe sa svog lica, dok se stalno jačao znakom križa.

Braća su mislila da je za vrijeme ovakve molitve svetac postigao svoje duboko poznavanje Svetoga pisma, i temeljito razumijevanje božanskih riječi, snagu da propovijeda tako gorljivo i hrabro, i to intimno poznanstvo s Duhom Svetim, uz čiju je pomoć spoznao skrivene tajne Božje.

Izvor:  Veritas.com.hr

Preveli: Emanuel Jurica Beroš i Fr. Anto Gavrić OP

Priredio: Danijel Katanović (Book.hr)

  • 26
  •  
  •  
  •  
Na vrh