Svetac dana

4. LISTOPADA

Sveti Franjo Asiški – nosio je Isusove rane na svom tijelu, činio broja čuda, dok je molio podizao bi se u vis Danas slavimo ovog velikog sveca i mistika iz 13. stoljeća, čiji je životopis jako zanimljiv i prepun Božjih čudesa! Isplati se čitati biografije svetaca, one izvorne, u kojima je detaljno opisano što se je sve događalo u njihovim životima po Božjoj volji... Sveti Franjo, moli za nas!

sveti Franjo Asiški

Franjo Asiški, rodio se je kao Giovanni Francesco Bernardone.


Utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa (Reda siromašnih gospođa), a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red. Franjo je ostao doživotno đakon, jer se smatrao nedostojnim da primi svećenički red.

„Asiški siromašak” sasvim je sigurno jedna od najsnažnijih i najutjecajnijih kršćanskih osobnosti. Putujući misionar, lirik, čudotvorac i vizionar unio je nove, pozitivne motive u kršćansku mistiku (stigmatizacije, evanđeoska djetinja vjera, božićne jaslice, ljubav prema životinjama).

Dok se o blagdanu Svetog križa udubio u razmatranje, Krist Gospodin mu je na čudesan način utisnuo u tijelo znakove svoje muke

Svete rane

U mladosti Franjo je živio raskošno. Za vrijeme rata s Perugiom (1202. – 1203.) pao je u zarobljeništvo, da bi se nakon oslobođenja, prilikom razmjene zarobljenika, teško razbolio. U zarobljeništvu je i za vrijeme bolesti doživljavao duboke psihološke promjene.

Dvadeset godina nakon svoga obraćenja Franjo je na brdu Alverni posljednji put propostio svoj četrdesetodnevni post od Velike Gospe do blagdana svetog Mihaela Arkanđela. Dok se o blagdanu Svetog križa udubio u razmatranje, Krist Gospodin mu je na čudesan način utisnuo u tijelo znakove svoje muke, tj. svoje rane – stigme. Benedikt XI. dopustio je franjevačkom redu da 17. rujna slavi blagdan Rana (stigma) svetog Franje.

Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o potpunom evanđeoskom siromaštvu nailazi na brojne pristalice među narodom

Čudak?!

Nakon teške bolesti i raznih psiholoških i duhovnih iskustva, potaknut i noćnim viđenjem, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce. Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu je Krist s križa rekao: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu crkvu.

Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o potpunom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu, nailazi na brojne pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva.

Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao i pokret svetog siromaštva širi se velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera.

Kako bi suzbio tu opasnost, papa Inocent III. poziva Franju pred sebe. Nakon što mu je Franjo zagarantirao da će pokret poštovati sva svjetovna prava Crkve i podlagati se papinu autoritetu, Papa odobrava njegovo djelovanje, odnosno 1209. potvrđuje osnivanje novog – franjevačkog reda, čiji je službeni naziv Ordo fratrum minorum (Red manje braće). Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda – klarise.

Od neznatne družbe male braće, koja je živjela bez određenih pravila povodeći se uglavnom za osobnim Franjinim primjerom razvio se, još za Franjina života, snažan red koji djeluje po čitavoj Europi. Red danas broji oko dva milijuna pripadnika.

Zapisano je i da bi se sveti Franjo ponekad usred molitve podigao u vis čemu su svjedočili ostali članovi reda

Brojna čuda

Najstariji dokument o Franji Asiškom nosi naslov Sveti razgovor blaženoga Franje s Gospođom „Siromaštinom”. U toj se priči kazuje kako je Franjo tragao za siromašnom, prezrenom i nevoljenom Gospođom „Siromaštinom” i kako ju je učinio svojom nevjestom. Tu su i brojni drugi spisi koji, u skladu s tadašnjom hagiografijom donose nevjerojatne detalje iz Franjina života. Primjerice, zapisano je da bi se sveti Franjo ponekad usred molitve podigao u vis čemu su svjedočili ostali članovi reda.

Najpoznatiji životopisi sv. Franje su oni autora Tome Čelanskoga Vita prima i Vita secunda, zatim Cvjetići (tal. Fioretti), Legenda Minor i Legenda Maior itd.

Evo nekoliko čudesa zapisanih u djelu Čelanskog Vita prima:

»U Ime Kristovo počinju čudesa svetoga našeg oca Franje…

127. Onoga dana, kad je posvećeno i sveto tijelo blaženog oca Franje poput najskupocjenijega blaga bilo sahranjeno i većma nebeskim negoli zemaljskim miomirisima pomazano, donesena je neka djevojčica, kojoj već godinu dana bijaše vrat strašno iskrivljen i glava prignuta do ramena te je samo ukoso mogla gore pogledati. Kad je ona svoju glavu malo podmetnula pod sveti lijes, u kojem je ležalo zatvoreno tijelo, odmah joj se ispravio vrat po zaslugama svetoga čovjeka i glava se vratila u redovit položaj. Kako se djevojčica zbog nenadane promjene od čuda upravo zabezeknula, počela je trčati i plakati. Na ramenu se vidjela kao neka udubina zbog položaja glave što ga je prouzročila dugotrajna bolest.

Jednog je dana ušao u crkvu i dotaknuo se groba preblaženog oca Franje. Kad je izišao, bio je zdrav

133. Neki drugi dječak iz Montenera više je dana ležao pred vratima crkve, u kojoj počiva tijelo svetoga Franje. Nije mogao ni hodati ni sjediti. Od pasa naniže udovi su mu bili lišeni snage i nesposobni za uporabu. Jednog je dana ušao u crkvu i dotaknuo se groba preblaženog oca Franje. Kad je izišao, bio je zdrav. Dječačić je sam pripovijedao da je uza nj, dok je ležao pred grobom slavnog sveca, stao neki mladić koji je bio obučen u odijelo male braće. U rukama je imao krušaka i dječačića je zvao, pružao mu krušku i hrabrio ga da ustane. On je, međutim, uzimajući iz njegove ruke krušku, odgovorio: “Evo zgrčen sam i nikako ne mogu ustati!” Pojeo je dobivenu krušku, a za drugom, koju mu je mladić nudio, počeo je pružati ruku. Kad ga je mladić ponovno bodrio da ustane, osjećao se bolesnim i nije ustao. Ali dok je pružao ruku za drugom kruškom, spomenuti ga je mladić, davši mu krušku, prihvatio za ruku i izveo napolje. Potom ga je nestalo ispred njegovih očiju. A dječak, videći da je zdrav i neozlijeđen, poče na sav glas vikati. Svima je obznanjivao što se s njim dogodilo.

138. Mnogi su muškarci i žene bili mučeni različitim demonskim mučilima i zavođeni opsjenama. Velikim zaslugama slavnog oca bili su istrgnuti iz njihove vlasti.

Neka žena iz grada Narnija bijaše u velikom stupnju bjesomučna. Činila je užasne stvari i koješta nesklapno govorila. Napokon joj se ukazao blaženi Franjo i rekao: “Prekriži se!” Ona odgovori: “Ne mogu.” Nato joj je sam svetac utisnuo znak križa i iz nje istjerao mučnu mahnitost i đavolska uobražavanja.« (sv. Toma Čelanski, Vita prima, www.franjevci-split.hr)

Često se tako pobožno pričešćivao da je druge poticao na pobožnost

Sveta Misa

Sveti Bonaventura, službeni životopisac svetog Franje, o serafskom je Ocu zapisao ovo: „Prema Sakramentu Gospodinova Tijela plamtio je žarom sviju srdaca. Zanosno se divio onom uzvišenom dostojanstvu i neshvatljivoj Ljubavi. Često se tako pobožno pričešćivao da je druge poticao na pobožnost. Pritom je mnogo puta upadao u zanos.” (IX,2) Toma Čelanski još je prije zapisao ovu misao svetog Franje: „Ne prisustvovati svaki dan barem jednoj Misi, ako je bio slobodan, smatrao je to velikim prezirom. Često se pričešćivao, ali tako pobožno, da je druge pobuđivao na pobožnost.” (II, 201)

Ovca koja se klanja

Sveti Bonaventura zapisao je i ovu zgodu Franjine pobožnosti: „Kod Svete Marije u Porcijunkuli netko je čovjeku Božjem poklonio ovcu. Iz ljubavi prema nedužnosti i jednostavnosti, a ovca posjeduje to po svojoj naravi, primio ju je sa zahvalnošću. Bogoljubni je čovjek poticao ovčicu da slavi Gospodina i da ne dosađuje braći. Ovca je, kao da shvaća pobožnost čovjeka Božjega, njegovu opomenu brižno obdržavala. Dok je, naime slušala kako braća u koru pjevaju, i ona je, ulazeći u crkvu, bez ičijeg poticaja pokleknula. A pred oltarom Blažene Djevice, Jaganjčeve Majke, zablejala, kao da ju je željela pozdraviti. Osim toga je, kad bi se podizalo presveto Tijelo Kristovo unutar misnog slavlja, klecala na koljena kao da je htjela nepobožne prekoriti, a Kristu odane pozvati na čašćenje Sakramenta.” (VIII,7)

Iz svoje žarke ljubavi prema Isusu često bi noći proveo klanjajući se ničice pred Svetohraništem.

Sveti Franjo na početku svoje duhovne Oporuke jasno svjedoči svoju vjeru u Kristovu Prisutnost u Euharistiji: „Gospodin mi je davao toliku vjeru u crkvama da sam jednostavno molio govoreći: ‘Klanjamo Ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i po svim Tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu. I blagoslivljamo Te, jer si po svome svetom Križu otkupio svijet.’” Za vrijeme Podizanja sveti je Franjo molio: „Gospodine Bože, Oče nebeski, pogledaj na slavno Tijelo i Krv svojega Sina ovdje prisutna i smiluj se meni i grešnicima, jer se za sve nas ovaj slatki Gospodin, tvoj blagoslovljeni Sin udostojao živjeti i umrijeti, te za naše spasenje i utjehu boraviti s nama u presvetom Oltarskom Sakramentu.” Iz svoje žarke ljubavi prema Isusu često bi noći proveo klanjajući se ničice pred Svetohraništem.

 

Čudesa svetog Franje Asiškog: Slijepi su progledali, bolesnici ozdravili, opsjednuti su oslobođeni  

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Na vrh