Svjedočanstva

POSVETA MARIJI

33 dana molio je po knjizi svetog Montforta i njegov se život u potpunosti promijenio Od tog trenutka ni na trenutak nisam sumnjao da mi je suđeno biti svećenik

33 dana molio je po knjizi svetog Montforta i njegov se život u potpunosti promijenio

Foto: Unsplash, Francisco Deane

„Otac mi je često ostavljao vjerske stvari, u mojoj sobi, posebno knjige o svecima, i nisam želio imati ništa s time. ‘O Bože moj, tata’, pomislio sam, ‘spusti se na zemlju’, i ostavio bi ih neotvorene na polici. Jednoga proljetnog dana, kad sam bio učenik druge godine u srednjoj školi, vratio sam se kući s ragbi treninga, i na podu mi se opet pojavila knjiga. Zakolutao sam očima i podigao ju. Ali ovaj sam put zastao prije nego što sam je stavio na svoju policu, jer je na prednjem omotu bila slika naše Blažene Majke koja drži svoga novorođenog Sina. Budući da sam vidio Gospu, postao sam zainteresiran.

Donio sam knjigu svojoj sestri Kimberly koja je bila dvije godine starija od mene i koja se počela otvarati vjeri. ‘Što je to?’ pitao sam. Knjiga se zvala ‘Priprema za potpunu posvetu’ prema sv. Louisu Marie de Montfortu. Kimberly je objasnila da osoba izgovara molitve iz knjige trideset tri dana i povjerava svoj život Mariji kako bi se približila Isusu.

‘Ja ću to učiniti. Dat ću svoj život Gospi.’

S petnaest godina, rekao sam: ‘Ja ću to učiniti. Dat ću svoj život Gospi.’ Bio je to trenutak nevjerojatne milosti. Kad gledam unatrag, mislim: ‘O svašta! Kako se to dogodilo?’ Moj je život bio jedva krepostan. Živio sam u smrtnom grijehu zahvaljujući preskakanju nedjeljne Mise i dobro znajući da nije u redu; ali počeo sam izgovarati molitve posvete i svaki sam dan bio vjeran tomu.

Jedne večeri nakon što sam izašao, zabavljao se i pio sa svojim alkoholiziranim prijateljima, svi su se onesvijestili. Sjedeći tamo ukočen pokraj njih, izvukao sam knjižicu posvete iz svoje vreće za spavanje, i dok sam se naginjao preko kante za smeće, ako povratim, izgovorio sam molitve. ‘Marijo’, započeo sam i počeo plakati. ‘Želim dati svoj život tebi. Znam da sam ja bijedni grešnik i malo nade ima za mene, ali molim te, prihvati me.’

Kad sam navršio šesnaest godina, otkrio sam smeđi škapular, sakramental koji je Blažena Majka poklonila karmelićanskom svećeniku, svetom Simonu Stocku, davne 1251. godine.

Škapular je sastavljen od dvaju, malih pravokutnih komada tkanine iz karmelićanskih halja, pričvršćene na uzicu koja lagano ide oko nečijeg vrata. Dio koji je napisan na prednjem dijelu ‹…Znak spasa…› a na stražnjem dijelu stoji ‹Tko god umre noseći ovaj škapular, neće trpjeti vječnu vatru.› To obećanje vrijedi ako ga osoba nosi u vjeri i povjerenju.

Kad sam saznao za škapular, uzdahnuo sam: ‘Besplatna karta u nebo!’ Plivao bih s njime, tuširao se s njime. Nikad nije otpao, čak ni usred moga nekršćanskog života. Na ragbi treninzima, moj bi prednji dio katkad iskakao iz jastuka za prsa od ragbi opreme, tjerajući prijatelje iz ekipe da pitaju: ‘Hej, šta to visi ti oko vrata?’
‘O, to je škapular.’
‘Što je to?’
‘Da, baš je cool. Djevica Marija kaže da ćeš ići u Nebo ako to nosiš.’ Ubrzo, skoro cijeli tim nosio je po jedan.

Jedan dan te godine, nekoliko nas iz tima radilo je u mojoj garaži. Izmjenjivali smo se na našem obiteljskom stroju s utezima, gdje smo podizali s klupe oko sedamdeset kilograma… osamdeset kilograma.
Moj je tata ušao i rekao: ‘Daj da ja to vidim. Stavi sve utege koje imaš. Želim vidjeti mogu li to izvesti.’ Moj je otac jedan od onih tipova koji nikad ne vježba. Svakih sedam godina odlazi na vježbanje udaraca koje traje čitava dva tjedna. Klupa s utezima sada je bila postavljena na sto trideset kilograma. Osjećao sam se neugodno: ‘Nema šanse. On nikad ne vježba.’ Otac je podignuo taj uteg osamnaest puta, poput čuda prirode. Bojao sam se svog oca, ne samo zato što je bio velik i snažan, već i zato što je bio vrlo strog, i brinuo sam se da nikad ne bih mogao biti dovoljno dobar u njegovim očima. Jednog dana ponio sam kući izvještaj s ocjenama s prosjekom 4,6. ‘Stvarno sam rasturio ovo’, pomislio sam u sebi. ‘Tata će morati biti ponosan.’ Dok sam stajao sa sestrama i bratom i čekao red da mu pokažem ocjene, puls mi je pojurio, živci su plesali i nisam mogao spriječiti svoje tijelo od vrpoljenja. Konačno je došao red na mene. Tata je uzeo izvještaj u svoje ruke, pogledao, pauzirao i rekao. ‘Pa, sad znam za što si sposoban.’
‘To je to? To je sve što je imao reći?’ Duh mi je bio slomljen, a ja sam pokunjeno otišao. Još se pitam da sam možda smanjio svoje loše ponašanje bi li me otac podigao na ramena i nosio po kući.
Nikad neću znati.
Kako je vrijeme prolazilo, moje divlje ponašanje nije se smanjilo dok nisam otišao studirati na Notre Dam Sveučilište u South Bendu, Indiani, gdje je moja sestra Kimberly već bila student.

‘Gospodine, sad kad sam ovdje, želim vidjeti je li moje obraćenje autentično, tako da neću piti kad izađem van s prijateljima’

Tamo sam pronašao hrpu drugih katolika koji su prakticirali vjeru – i koji su bili normalni. Pretpostavio sam da svatko tko stvarno živi njegovu vjeru ne može biti cool. Ali zahvaljujući Kimberly koja je pokrenula grupu za molitvu krunice, koja je narastala od pet do tristo ili četiristo ljudi, uključujući profesore, osoblje i katkad biskupa, stekao sam mnogo vjernih prijatelja. Uz njih sam počeo redovito ići na ispovijed i otvoreno živjeti svoju katoličku vjeru.
Kad sam se vratio kući za božićne praznike, molio sam se: ‘Gospodine, sad kad sam ovdje, želim vidjeti je li moje obraćenje autentično, tako da neću piti kad izađem van s prijateljima’ (što je bilo sve što smo radili kad smo bili vani). Išao sam i dalje ne iste zabave, ali ovaj put ja sam jedini koji je je bio trijezan. Pogledavajući oko sebe, pomislio sam: ‘O, moj Bože. Zar je to zbilja bio način na koji sam živio svoj život? Ovi ljudi izgledaju smiješno.’ I taj trenutak zapitao sam se: ‘Možda me Bog zove da radim nešto drukčije. Možda me zove za nešto jedinstveno, za nešto više.’

‘Kroz ova trideset tri dana osjetio sam u svom srcu jako snažno da imam poziv da budem svećenik… Marijo, je li to istina?’

Nakon šest mjeseci moje prve godine u Notre Damu, odlučio sam obnoviti svoju posvećenost prema Mariji. Na kampusu stoji replika Lourdesa Grotto u Francuskoj, i tamo sam klečao, trideset tri dana, kako bih izmolio molitve. Kada sam izmolio posljednje riječi posvete, pogledao sam u skulpturu naše Gospe unutar špilje
i moje joj je srce progovorilo: ‘Kroz ova trideset tri dana osjetio sam u svom srcu jako snažno da imam poziv da budem svećenik… Marijo, je li to istina?’
Prvi put u svom životu čuo sam glas u sebi koji nije bio moj vlastiti. Glas je bio naše Gospe, a rekla je samo jednu riječ: ’Da.’ S njom je došao jedan nevjerojatan mir koji je tekao i pulsirao kroz mene od glave do pete. Sljedećih dana, bio sam pun Duha Svetoga, moleći se po cijele dane i noći. Ne znam jesam li uopće spavao. Od tog trenutka ni na trenutak nisam sumnjao da mi je suđeno biti svećenik.“

Nastavak možete pročitati u knjizi ‘Evo ti Majke’ autorice Christine Watkins. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi pročitajte ovdje, a kupiti ju možete ovdje.

Izdavačku kuću Kyrios možete pratiti na njezinoj stranici na Facebooku (ovdje).

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh