Poznato nam je da se farizeji i carinici nisu baš voljeli. Zapravo su sve te skupine nekako bile svaka za sebe, svi su imali nešto protiv onih drugih i gledali na druge kao na manje vrijedne. Isus je hrabro pred ljudima pričao prispodobu u koje je uključio ove dvije skupine, bez obzira na to što se to nekome moglo zamjeriti. On je svjestan snage svojih riječi i posljedica koje bi one mogle za sobom povući, jer praktički je javno uvrijedio farizeje, ali ipak ih izgovara. Zašto? Zato što se to jednostavno nekad mora! Često prešućujemo nešto samo da ne bismo nekoga uvrijedili. Znamo da nam bližnji ide u propast, da čini krivo i da mu konstruktivnom kritikom možemo pomoći, ali šutimo da se ne uvrijedi. Vječnost će možda provesti u paklu, ali “ne bi se štela mešati”. Isusu je jako stalo do spasenja svakog čovjeka i upravo je zato htio ukazati na neispravnost stava srca farizeja koji je podcjenjivao i osuđivao. Nije to učinio da prozove i osramoti tu skupinu, nego da ih potakne na promjenu i preko njihove greške upozori sve nas. Tako bismo i mi trebali jer smo i duhovno odgovorni jedni za druge. Ovaj farizej izvana nekom slučajnom promatraču izgleda sasvim dobro, čak i vrlo pobožno. Ide u Hram na molitvu, često posti, daje desetinu, čini se savršenim vjernikom. No što je s njegovim srcem? Kakvi su njegovi motivi? Očito je da sve to radi samo da bude viđen, a to mu onda ništa ne znači. Ako u našim djelima nema ljubavi, ništa nam ne znači, ne broje nam se. Ako gledamo samo svoju korist, osuđujemo druge i uzvisujemo se, to se ne vidi izvana, ali Bog sve vidi. Od njega ne možemo sakriti kameno i tamno srce. Koliko smo često zapravo poput farizeja iz prispodobe: uzvisujemo se, osuđujemo, nabrajamo Bogu i ljudima što sve radimo. Vrlo će nas brzo nešto spustiti na zemlju, poniziti. Carinik je, s druge strane, dobar primjer poniznog čovjeka. On je slika čovjeka koji zna istinu o sebi. Zna da je grešan, zna da je nedostojan uopće podići pogled prema nebu, zna da je nesavršen i slab. Zna i još nešto vrlo važno: Bog je milosrdan i milostiv! On će mu oprostiti i opravdati ga! Svjestan je toga i zato ga skrušeno moli za oprost i smilovanje. Ugledajmo se u tog carinika. Ne po grijesima koje su carinici činili, nego po stavu srca. Znajte da naš dobri Otac jedva čeka da mu potrčimo u naručje tražeći oprost! Želi da budemo ponizni jer to znači da smo umrli sebi i dali mu prostora da djeluje u našim životima i uzvisi nas onako kako samo On zna i može. Zapamtite tri stvari. Prvo, Bog želi da jedni o drugima brinemo i da se međusobno usmjeravamo i korimo. Drugo, Bog nam želi uvijek sve oprostiti. Treće, Bog nas ljubi, uzvisuje i opravdava. Ima li što važnije?

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.