Svetac dana

16. LIPNJA

Presveto Trojstvo – tri različita odnosa u jednom kretanju ljubavi Danas slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva – najveće istine naše vjere!

Presveto Trojstvo – tri različita odnosa u jednom kretanju ljubavi

Sveti Augustin i Presveto Trojstvo (događaj iz stare crkvene predaje)

Crkvena nam predaja donosi događaj koji govori o sv. Augustinu i njegovu razmišljanju, iskustvu o Presvetom Trojstvu. Ona glasi ovako:


Jednom prilikom dok je šetao uz more, sveti Augustin je razmišljao o najvećoj istini kršćanske vjere – Presvetome Trojstvu. „Kako to“, pitao se, „Trojica, a opet Jedan, Jedan, a opet Trojica?!“

Tako hodajući, susreo je dječaka koji je, tik uz more, iskopao rupicu i s još manjom školjkicom pokušavao preliti veliko more u nju. Augustin ga, pomalo iznenađen, upita: „Što to radiš?“ Dječak odgovori: „Prelijevam more u ovu rupu“.

Iznenađen njegovim odgovorom, Augustin upita: „Kako misliš tako veliko more preliti u tako malu rupu i k tomu još s tom školjkicom?“ Dječak odlučno postavi protupitanje: „A, o čemu ti sada razmišljaš?“

Augustin odgovori: „O Presvetome Trojstvu!“ Na to će dječak: „Prije ću ja preliti ovo veliko more u ovu malu rupu, nego što ćeš ti shvatiti to o čemu razmišljaš!

Predaja dalje kaže da je Augustin nastavio hodati i dalje razmišljajući o riječima koje mu je uputio dječak. Nakon kratkoga vremena shvatio je da se susreo s anđelom kojega mu je upravo Trojedini Bog poslao i tako odgovorio na njegovo razmišljanje.

Najveća istina naše vjere

Bog u kojega vjerujemo, kojemu se klanjamo, kojega ljubimo… Trojstvo, a u isto vrijeme Jedinstvo – Jedinstvo, a opet Trojstvo! Tko da ga pronikne, tko li mu je ravan? „Ako shvaćaš, to nije Bog“ (sveti Augustin). Ali mi vjernici „kušamo ono u što vjerujemo“ (sveti Grgur Nisenski).

Augustin je znao da ne zna, shvatio da ne može shvatiti, razumio da ne razumije! Zato je i rekao: „Ako shvaćaš, to nije Bog!“ Boga ne možemo u potpunosti shvatiti niti do kraja razumjeti, ali u Njega možemo vjerovati – vjerom koja je protkana razumom!

Trojstvo je najveće otajstvo naše vjere; otajstvo je tajna koja se otkriva u nama, a opet ostaje tajnom jer čovjek je svojim umom ne može do kraja shvatiti, proniknuti, otkriti… Koliko mu se god, u njegovu traženju Boga, činilo da Mu se približio, nekako je taj Trojedini Bog uvijek korak ispred, kao da mu izmiče. I „što ga više tražimo, to ga više nalazimo; što ga više nalazimo, to ga više tražimo“ (sveta Katarina Sijenska). Čovjek Mu nikako ne može odoljeti!

Mi ne možemo proniknuti unutarnje djelovanje Presvetoga Trojstva o kojemu je Augustin razmišljao, ali možemo shvatiti, razumjeti, ‘opipati’ Njegovo djelovanje prema van, djelovanje koje je Bog pokazao i pokazuje u Isusu Kristu.

Druga nam je božanska osoba objavila Boga, a ujedno je isti Isus Krist objavljeni Bog! U svojoj savršenosti, Bog je mogao ostati sam za sebe cijelu vječnost, ali nije, odlučio je u “punini vremena poslati Sina svoga“! (Gal 4,4) Htio je zajedništvo s čovjekom pa je i sam postao čovjekom da bi čovjeka učinio ‘božanskim’! Isus Krist je ona osoba u/po kojoj je došlo i dolazi do susreta između Boga i čovjeka! On je onaj u/po kojem je „Vječno postalo ‘vremenito’, Nevidljivo ‘vidljivim’, Beskonačno ‘konačnim’, Neopisivo ‘opisivim’, Nepromjenjivo ‘promjenjivim’“ (sveti Ignacije Antiohijski) da bi čovjeka učinio vječnim, neprolaznim, životnim…

Otac, Sin i Duh – zajedništvo u ljubavi

Otajstvo Presvetog Trojstva jest zajedništvo u ljubavi. Ono nije zajedništvo različitih bića (kao što su to ljudi!), nego jedinstvo u jednoj te istoj biti. Zato su konkretni oblik i način trojstvenog jedinstva uz istodobnu različitost osoba (jedan Bog – tri božanske osobe) za nas duboka tajna. Iv 17 nas vodi prema dubljem razumijevanju te tajne. Od bitne je važnosti u Ivanovu tekstu uoči kretanje davanja i primanja – a to je kretanje ili događanje ljubavi. U Iv 17 vidimo tri različita odnosa u tom jednom kretanju ili događanju ljubavi:

  1. Otac je onaj koji jedini iskonski daje i šalje. On je iskon ljubavi bez iskona, čisto davanje, sebedarje.
  2. Sin prima od Oca sve: život, slavu, moć – samog sebe u svom sinovstvu. On ne prima da bi to zadržao za sebe, nego da sve svoje i sebe samoga sebe dade („oplijeni” – Fil 2,6sl). Zato je Sin čisto posredovanje, predaja ljubavi.
  3. U Duhu Svetom kao onom trećem u ljubavi Oca i Sina vjernici primaju dar Oca po Sinu kako bi mogli sudjelovati u božanskom životu Presvetog Trojstva; po Duhu su uključeni u Isusov Abba-odnos. Duh nije ništa iz sebe i za sebe: on je čisto primanje i čisti dar. U tome je on punina, vječna radost čistog primanja i davanja dara, blaženstvo i beskrajno savršenstvo.

Duh Sveti je životvorni dah Oca, mudrost kojom je sve stvorio; u apostole je udahnuo nov život; potpomaže našu nemoć… Unatoč tome često ga mi vjernici zaobilazimo jer nam se čini dalek, nedokučiv, tajanstven. Otvorimo mu se, nemojmo ga ignorirati!

Završimo citatom sv. Augustina: „Ako vidiš ljubav na djelu, vidiš Trojstvo”. ❤

Izvor: Book.hr

  • 60
  •  
  •  
  •  
Na vrh