Razmišljamo o evanđelju

26. STUDENOG: ISUS – U GLADNOME GLADUJE, U ŽEDNOME ŽEĐA Način na koji se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu „I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.”

Onako kako se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu

put do istine knjiga

„Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.” „Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’” „Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’” „Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’” „Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’” „I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.”


Mt 25,31-46

O čemu ovisi hoće li netko ući u Božje kraljevstvo

Hoće li netko ili neće unići u kraljevstvo Božje, u Božju slavu, zavisi o tome je li vršio volju Božju. Na kraju Govora na gori Isus govori kako ne će unići u slavu oni koji govore ‘Gospodine, Gospodine, nego oni koji vrše volju Oca njegova koji je na nebesima’. To je odlučno i razlučno u našoj vremenitoj i vječnoj sudbini. I u ovoj završnoj prispodobi prije svoje muke Isus naglašava upravo to: Kako se odnosim prema Bogu i prema čovjeku. Onako kako se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu. Služiti Bogu u čovjeku, bez obzira na vjeru, boju, stalež. To je raspoznajni znak, to je onaj test koji svatko od nas mora položiti, upravo kao što se polažu testovi za vozački ispit.

Gdje se susresti s Bogom, s Božjim licem ili s licem Isusa Krista? Odgovor daje sam Isus Krist. Da bi čovjek mogao Boga ljubiti, taj je Bog morao postati čovjekom, ali istodobno ne prestati biti Bogom. Mi velimo, to se zbilo u Isusu Kristu. Isus je onaj koji nam pruža mogućnost da po njemu i u njemu ljubimo Boga i da kao dio istoga čina ljubavi ljubimo i druge ljude, svoje bližnje, znane i neznane. Križ je istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znamen te ljubavi. Stoga je Isusov imperativ u patničkom licu čovječanstva gledati i vidjeti njegovo vlastito patničko lice. Jer vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina, ideja ili načela, već doživljaj i iskustvo, stvarni odnos prema Bogu po Isusu Kristu, gdje su bližnji onaj nužni most. Kršćanstvo nije nauk, poduka, nego osoba Isusa Krist a i misterij, tajna Božje prisutnosti među nama.

Isus se poistovjećuje s malenima, ugroženima, potlačenima, odbačenima, prezrenima, progonjenima

To će on reći sam u svome govoru apostolima kad ih odašilje u prve misije (Mt 19), to će odgovoriti i Savlu pred Damaskom (“Zašto me progoniš?”, Dj 9,4). Međutim, neobičnost ovoga mjesta u konačnom obračunu kad se odlučuje o ishodu povijesti jest da se Isus poistovjećuje sa svakim čovjekom, ma tko on bio, vjernik ili nevjernik, bez razlike. U siromasima i prezrenima nastupa kao sudac i kralj. Siromasi i prezreni su naši suci na konačnom sudu! Dobro je to shvatio jedan nekršćanin Gandhi, koji je dao urezati ove misli u svoj nadgrobni spomenik: “Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, da li korak, koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti, može biti tome bijedniku, i od kakve koristi.”

U Isusovim riječima nije riječ o mistici u kojoj se stapaju Bog i čovjek niti je riječ o stoičkoj solidarnosti sa svim ljudima, već je jednostavno riječ o činu ljubavi prema svakom pojedincu, ma kakav on bio, simpatičan ili nesimpatičan. U gornjoj prispodobi cijeli svijet postaje metaforom za ono “što oko nije vidjelo, uho nije čulo te što čovječje srce nije oćutjelo” (1Kor 2,9). Ono što je Isus započeo svojim druženjem s najbjednijima, nastavlja se, prema njegovu obećanju (“Evo ja sam s vama do svršetka svijeta” – Mt 28,20) u novim oblicima svoje prisutnosti gdje se odlučuje o ljudskom spasu ili propasti.

U cijeloj prispodobi jedno iznenađuje…

…naime činjenica kako osuđenici nisu svjesni svoje krivnje. Sud ispada po njih porazan, katastrofalan upravo zato što su propustili činiti dobro. Vjera se mora pretakati u djela, riječi u čine, ono što je čovjek čuo u posluh i solidarnu ljubav. Nemoguće je ljubiti bližnjeg, nisam li prije upoznao Isusa. Onaj tko je iskusio veličinu praštanja na svome biću, sposoban je susretati svakog čovjeka u Isusovu Duhu. Isus stavlja naglasak na neprepoznatljivost situacije kad čovjek njega susreće. U cijeloj zgodi sve se svodi na spontanost postupka gdje se bližnjemu pomaže bez ikakvih “kako, zašto i ali”. Upravo kao u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Svaka moguća primisao o eventualnoj nagradi ili prijetećoj kazni već bi u samom začetku pokvarila i krivotvorila vlastiti postupak, čin ili propust. Stoga je potrebno svaki svoj dan, cijeli svoj život promatrati pod zrenikom svršetka, “konačne žetve” i obračuna. Ono što na kraju spasava nisu naša djela, već milosrđe, smilovanje i ljubav dobrog Oca, majčinski nagon ljubavi te vjernost samome sebi s Božje strane, kako lijepo veli Ivan Pavao II. u enciklici “Bogat milosrđem”.

Onako kako se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu

Kako na licu Majke Terezije iščitavati zemljovid Isusova kraljevstva

Kršćanstvo nije niti je ikad bilo filozofija ili ideologija koju se, oslonjeno na logičke argumente, moglo poučavati ili demonstrirati. Ono nikad nije bilo neko znanstveno tumačenje ili svjetonazor. Pa ipak u nama žive vječne istine, svatko ima udjela u istini i to je potrebno osloboditi u sebi da bi čovjek zasvirao melodiju vlastitog života. Bog je sam temelj našeg života. Ništa što je istinsko, stvarno u našem životu neće propasti i nestati. Samo nestvarno, krivo, krivotvoreno propada i nestaje. Jedan se suvremeni pisac izrazio ovako: “Kad razmišljam o Isusu, spoznajem najednom kako ništa ne znam. I ne shvaćam s kojega se onda razloga počinjem najednom glasno i od srca smijati. To me potom vodi do spoznaje kako shvaćam sve što mi je potrebno shvatiti. Tako iščitavam na licu jedne Majke Terezije doslovce zemljovid Isusova kraljevstva. Vidim ondje sve brežuljke i prodoline, sve brzace i vode. Ne trebam nikakve druge zemljovidne mape Isusova kraljevstva. U svjetlu takve vjere poput njezine gotovo su beznačajni svi neredi u Crkvi i svijetu” (M. Muggeridge). Isusovo kraljevstvo nosi na sebi biljeg, stigmu kao kraljevstvo i ustroj u kome je društveno načelo ljubav, djelatna i djelotvorna, koja se nudi kao božanska alternativa svim ovosvjetskim podvojenostima. Naše djelovanje moralo bi nositi potpis, signaturu Božjeg kraljevstva s jasnim znacima preobrazbe svega prema slici onoga “po kome je sve, za koga je sve, prema komu se sve slijeva”. Na Isusovu licu sja Božja tajna i Božje lice kao znak spasenja posred svijeta propala, duhovno, moralno i politički. U Isusu stavlja napokon Bog ruku na svijet da ga oslobodi od vlasti Zla i Zloga.

Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta iskusit će u toj borbi…

Upravo nam te riječi nalažu da prepoznamo Isusa u svakome prognanom, ranjenom, bijednom. Isus hoće da ga ljubimo pa i ondje gdje ništa ne zbori u prilog njegove prisutnosti. Bog je učinio svojom bijedu ovog svijeta. On u gladnome gladuje, u žednome žeđa. Tajna je tog Isusova izričaja neiscrpna, tajna je to njegova smilovanja. Tako je svaki bližnji nama živi upitnik glede Isusa Krista i upitnik je glede našega stava prema Isusu Kristu. Krist nas sam pita u osobi brata. Konkretnost našeg brata za nas jest kriterij slušamo li Evanđelje, poznajemo li Krista. Nevolja svijeta postaje kriterijem spasenja ili prokletstva svakome pojedinome od nas, a ne samo stvar sućuti, simpatije ili antipatije. Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta iskusit će u toj borbi krajnju sreću, zadovoljstvo i na kraju silnu plaću u obliku “blaženstva onih s desne strane”.

Autor: fra Tomislav Pervan (Medjugorje.hrBook.hr)

Priredila Martina vidaković

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh