Svetac dana

26. KOLOVOZA

Sveti Anastazije – Kako je skroman i vrijedan radnik postao poznati splitski svetac „Anastazije je činio ono što je Bog želio, javno se očitovao Božjim, i Bog mu je to uzvratio…”

Sveti Anastazije - Kako je skroman i vrijedan radnik postao poznati splitski svetac

Teško mi je govoriti o Stašu zato što je on salonitanski svetac, a znamo kako su Splićani osjetljivi na svoje vrijednosti i blaga. Doista, sa svetim Anastazijem mogu se dičiti jednako kao i sa svojim biskupom Domnijem. Splićani vole svoje mučenike. Tepaju im „Duje” i „Staš”, pjevaju pjesme o njima, i čuvaju ih u svojoj katedrali. No što mi možemo naučiti od Staša?


Bio je iznimno cijenjen zanatlija

Ne zna se odakle je Anastazije potekao. Po imenu možemo zaključiti da je vjerojatno bio Židov rođen u Italiji. U Akvileji je postojala jaka židovska zajednica i moguće je da je rođen ondje, no to nije zapisano. O njemu se pamti da je iz Akvileje došao u Salonu i da je bio bjelilac platna (sancti Anastasi martyr hic fullo fuit). To je bio cijenjen posao, iako se radilo u prilično teškim uvjetima. Naime, za bijeljenje platna koristio se amonijak koji se dobivao iz odstajale ljudske mokraće. Tako bi u otvorenoj radionici na suncu stajale bačve pune urina u kojima je bilo potopljeno platno, koje se jednom na dan moralo dobro izgaziti nogama. Danas je teško zamislivo kako je to izgledalo, jer i sama pomisao na to da uđete do grla u bačvu prepunu urina i gacate golim nogama po tome, grozna je, no uvjeravam vas da je u antici pojam mirisa bio potpuno drugačiji. Vrijedan i dobar bjelilac platna bio je iznimno cijenjen zanatlija.

Prema nekim tumačenjima Anastazije je bio oslobođenik od ropstva. Koliko god da su njegova djela plemenita, on vjerojatno nije bio plemenita podrijetla, dapače posao koji je obavljao govori o njegovu niskom podrijetlu. Uz to uvijek kad je neki kršćanin bio visoka roda, to se posebno bilježilo za pamćenje generacijama, a kako o Anastaziju nema o tome nikakva zapisa, uvjeravam vas da sigurno nije bio visoka roda, nego jedan prost pošten radišan čovjek. Legenda napominje da se bavio suknarskim zanatom i da „njemu nije bila nikakva sramota baviti se bilo kakvom vrstom rada”. Anastazije se „slično kao i apostoli pošteno i vrijedno izdržavao svojim radom”. „Da se ispune oni apostolski nalozi, u kojima je određeno da radeći svojim rukama, možemo onima koji trpe darovati potrebnu pomoć”. On nije bio bogat uspješan čovjek, buržuj jer čak ni radionica u kojoj je radio nije pripadala njemu. Staš je bio skroman i vrijedan radnik. Danas je nestalo to poštivanje poštenih vrijednih ljudi koji dobro rade svoj posao i od njega skromno žive. Svi žele biti netko i nešto, imati novca bez puno truda i trse se da bi bili slavni, obasuti uspjesima i čašću. Svi trebamo imati stranicu na Facebooku, sa što više lajkova, biti popularni, postati uspješni i idoli ljudima oko sebe. Malo tko danas primjećuje vrijednog poštenog i skromnog čovjeka.

Zašto je Anastazije toliko želio umrijeti kao mučenik?

No kad je započeo progon kršćana, Anastazije nije bio progonjen. U Akvileji su odmah na početku progona stradali najuočljiviji kršćani – biskup grada, pripadnici klera i stranci koji su bili prijavljeni sudu. Na Staša nitko nije gledao; bio je neznatan, malen, skroman i neprimjetan pa nisu uočili da nije bio prisutan kod obaveznog žrtvovanja, niti ga je itko prijavio da nedostaje. Divno zar ne?! Biti u mišjoj rupi, biti neprimjetan kad traže žrtvu za mučenje i smaknuće, u vremenu kad je samo pripadanje Kistu bilo dovoljno da ostaneš bez glave. Ali Anastazije nije bio zadovoljan. On je želio nešto više, želio je krunu mučeništva.

Legenda spominje da je napustio radionicu da bi „ispunio nalog evanđeoskog nauka, nasljedujući Jakova i Ivana, koji su … ostavili lađu i oruđa, a i svog oca Zebedeja, i pošli za Gospodinom. Nije ni blaženi Anastazije mogao pronaći krunu mučeništva, osim ako bi odbacio ono što bijaše uobičajeno kao zapreku svojim željama.” Ma zašto je Anastazije toliko želio umrijeti kao mučenik? Je li to bio jedini način da pokaže svoju ljubav prema Kristu? Zar nije mogao mirno prihvatiti da ga u Akvileji nisu prepoznali kao kršćanina i nisu uhitili? Zar mu je bilo tako teško živjeti svoj život pa je trčao u Salonu da ga odbaci?

Jedan od problema je i zapis legende, jer izgleda da dio priče koji se zbivao u Akvileji nije sačuvan i postupak Anastazija nije logičan i posve jasan. On izravno zadire u vjeru. Možemo samo pretpostaviti zašto je Anastazije to izabrao. Možda mu je bilo dosta svakodnevnog jednoličnog života, mirisa mokraće i prženja sunca na tjemenu dok je gacao po kacama s tkaninom. Možda je Anastazije vidio kako mu život radeći u tišini i miru svoje radionice ide uludo, i poželio je zadobiti vječni život, a ne čekati na vječnu smrt. Možda više nije vidio smisla svojem životu ispunjenom jedino vrijednim radom za malu nadnicu, pa se uhvatio za jedni smisao koji je vidio – Krista. Možda je izabrao na ovaj način biti Kristov jer je to za njega bila jedina nada u bolji život i vječnu sreću. Možda je stojeći u masi okupljenoj na sudu kršćanima vidio kako oni sretni odlaze k Bogu i poželio biti poput njih.

Ali sigurna sam u jedno, Anastazije je susreo Boga. Krist je došao do njega i Anastazije je iskusio neograničenu, bezuvjetnu, ogromnu Božju ljubav. I toliko se zaljubio u Isusa da je želio stopiti se s njime zauvijek na jedini način koji je bio moguć! Doista, kad se svim srcem, svom dušom i svom svojom pameću zaljubimo u Krista, onda vršimo prvu zapovijed i jedino želimo biti što bliže Bogu. I tada činimo najvažnije i najluđe odabire u svojem životu. Tako je učinio i Anastazije – on je pošao u Salonu u jeku progona kršćana jer je znao da će tamo susresti Isusa Krista.

Pogani su mislili da su ga se riješili bacivši ga u more…

A to je bilo prilično jednostavno jer je postojala tjedna brodska linija koja je plovila duž Jadranske obale, a iz Akvileje se za četiri dana plovidbe mirnim morem stizalo do Salone.

Čim je stigao u Salonu, Anastazije je „pred gostionicom u kojem je bio nakanio ostati nacrtao znak križa; ali i na vrlo slavnim mjestima za narod činio je znak Krista i nije oklijevao pokazati u koga je vjerovao”. Zaista legenda ne spominje da je Anastazije kontaktirao salonitanske kršćanske zajednice. Naime, on je u Salonu dospio netom nakon što su u travnju te godine pogubljeni biskup Domnio (Duje), prezbiter Asterije i s njima četiri vojnika, a nekoliko dana kasnije i đakon Septimije, pa je salonitanska crkva bila posve utihnula. Tako je Staš bio bez podrške kršćanske zajednice u Saloni, ali s Bogom nisi sam. Tako je i Anastazije činio ono što je Bog želio, javno se očitovao Božjim, i Bog mu je to uzvratio.

Naravno da su ga „sluge progonitelja prepoznali i uhvaćenog doveli pred suca”, a Anastazije je priznao. Sudac se „strašno razljutio kad se jedan bogec i pridošlica usudio pred njim, protivno carskom ukazu, priznati da je kršćanin. I bez oklijevanja, naložio je da ga se mnogo izvrijeđa, da bude mnogo išiban te da bude privezan na mučilo, da prestrašen barem mučenjem odstupi od svete namjere.” Anastazije je bio postojan u svojem iskazu, pa je sudac njegov slučaj proslijedio samom caru Dioklecijanu. To je inače bila ustaljena praksa, da sudac iz nekog mjesta traži savjet ili presudu od samog vladara, ne bi li time zaštitio sebe. I danas se za krive odluke ljudi opravdavaju „nalozima odozgor”: „Stiglo je s ‘više inastance’” a najbolje je opravdanje da „zakoni tako nalažu”!

Dioklecijan u to doba nije bio u Saloni, pa je Anastazije proveo neko vrijeme u zatvoru čekajući presudu. Car je odredio da Anastazija „bace u more s kamenom ovješenim oko vrata”, i kad je presuda stigla u Salonu, Anastazija su 26.kolovoza 304. godine izvezli na pučinu i bacili u more. Pogani su mislili da su se tako riješili jednog sirotog zabludjelog prijestupnika. A kako li su samo pogriješili! Eto ime suca koji mu je sudio nije zapamćeno, niti znamo ikoga od onih koji su prisustvovali pogubljenju, ali se zato pamti Anastazije i imena svih salonitanskih kršćana koji su bili mučeni i pogubljeni da nestanu zauvijek. Bog nije dopustio da ijedan njegov mučenik ostane zaboravljen.

„Njegove nam molitve pomažu”

Anastazijevo mučeništvo imalo je odjeka i u Akvileji, gdje je radionica u kojoj je radio postala mala crkva, ali kult je započeo u Saloni. Nakon što je pogubljen, tijelo Anastazija plutalo je u moru i to su uočili ljudi na jednom afričkom brodu koji je plovio onuda. Izvukli su tijelo zajedno s mlinskim kamenom, i pretpostavili da je riječ o kršćaninu osuđenom na smrt. Uto su iz Salone stigle sluge bogate matrone Asklepije tražeći tijelo Anastazija. Bogata matrona imala je spretne i sposobne sluge koji su, uočivši afrički brod, pretpostavili da je riječ o krijumčarima koji žele dobro zaraditi. Lukavo su im pristupili i „da bi ih uznemirili” govorili su im da su „ubojice oni koji imaju u rukama tijelo” te su ih tako prestrašili da su Afrikanci odstupili i prezahvalni im dali tijelo da ga se riješe. Anastazijevo tijelo Asklepija je položila u svoju grobnicu na salonitanskom groblju Marusincu.

Staš je svetac koji sluša svoje molitelje jer „njegove nam molitve pomažu, i spominje se sve ono što je zapamćeno o njegovim zaslugama”. Zato su ga oni sve više štovali. Prema arheološkim nalazima sveti Staš bio je pokopan na Marusincu i podignut mu je mauzolej gdje se razvio njegov kult. Kasnije je podignuta bazilika u kojoj je bio postavljen Anastazijev sarkofag. U vrijeme seobe naroda, kad Salona više nije bila sigurna, tijela blaženih mučenika Duja i Staša bila su prenesena iz Manastirina i Marusinca u palaču cara Dioklecijana. Da bi se pokazala potpuna pobjeda kršćanstva, iz Dioklecijanova mauzoleja izbacili su tijelo cara koji je progonio kršćane a u taj poganski prostor unijeli su dvojicu mučenika koje je on pogubio, Domnija i Anastazija, i tako je mauzolej postao splitska katedrala.

Danas se dio relikvija svetog Staša čuva u oltaru kapele sv. Venancija uz krstionicu sv. Ivana Lateranskog u Rimu gdje je dospio u 8. st. kad ga je opat Marin odnio s drugim salonitanskim mučenicima, a drugi dio je položen u oltar u sjeveroistočnoj niši katedrale sv. Dujma u Splitu. Zaštitnik je stupara, valjaoca, bojadisara i vjeroučitelja.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh