Svetac dana

25. KOLOVOZA

Sveti Josip Calasanz – već u školi zvali su ga ‘malim svecem’ Sveti Josip od Calasanze mnogo je trpio i to je činio nepobjedivom strpljivošću i duševnom jakošću tako da su ga nazivali drugim Jobom...

Sveti Josip od Calasanze mnogo je trpio i to je činio nepobjedivom strpljivošću i duševnom jakošću tako da su ga nazivali drugim Jobom...

Josipa su već u školi nazivali „mali svetac”. Za svećenika je zaređen 1583. Kao svećenik obavljao je uspješno razne službe dok mu biskup iz Urgela nije povjerio dužnost generalnog vikara za okrug zvan Trempe. Unatoč svim poteškoćama i neugodnostima Josip je obilazio sve župe svoga okruga, uklanjajući mnoge nerede i zloporabe što su se bile uvukle u crkveni život i stegu. Izgledalo je da će Josip imati sjajnu budućnost, da će postati visoki crkveni dostojanstvenik, najmanje biskup. No on je u duši osjećao da ga Bog zove na nešto posve drugo. Odazivajući se tome glasu, razdijelio je gotovo sve svoje bogato imanje koje je baštinio od oca, zahvalio se na službi generalnog vikara te pošao u Rim.


U Rimu je počeo obavljati neobičnu pobožnost. Redovito bi ustajao oko ponoći te do zore obišao sedam glavnih rimskih crkava. Uz to neprestano hodočašće pomagao je siromasima i bolesnicima gdjegod je mogao. Kad je Rim 1595. pohodila kuga, Josip se je u dvorenju bolesnika natjecao sa sv. Kamilom de Lellisom, s kojim se je veoma sprijateljio.

Prolazeći često rimskim ulicama, Josip je gledao na stotine djece za koje se nitko nije pravo brinuo. To ga je u duši silno boljelo i upravo progonilo.

Vapaj, čežnja i napor uvijek urode rodom

Josip si je razbijao glavu kako omogućiti školovanje i onima siromašnima, na rubu društva. Svoju je brigu iznio pred vrijednoga župnika crkve sv. Doroteje don Antonija Brendanija. Taj mu je na raspolaganje stavio dvije prostorije i obećao mu svestranu pomoć. I tako je Josip u studenome 1597. otvorio prvu pučku školu za siromašnu djecu. U tome pothvatu imao je uza se kao suradnike još dva svećenika.

Već nakon nekoliko tjedana škola je brojila stotinu učenika, a broj joj je kasnije toliko porastao da su svetome svećeniku bili potrebni i drugi pomoćnici. U daljnje dvije godine broj se učenika popeo na 700.

Kad ti najbolji prijatelj okrene leđa…

Sveti Josip od Calasanze morat će mnogo trpjeti, a trpio je nepobjedivom strpljivošću i duševnom jakošću tako da su ga nazivali drugim Jobom. Njegove su muke počele kad je u dvorištu nove školske zgrade, postavljajući zvono, nespretno pao i slomio nogu. Lom je bio veoma težak, noga nije nikad pravo zarasla pa je od toga trpio sve do groba. No tjelesne muke nisu bile ono najteže u njegovu životu. Njima se pridružiše druge, teže nevolje, progonstva i protivštine svake vrste. Najteže što je svetac morao podnijeti bilo je od njegova subrata i podložnika Marija Sozzija. Taj je častoljubivi svećenik i redovnik želio postati general pijarista i u tom si je nečasnom poslu tražio saveznike. Pred crkvenim je vlastima govorio da je Josip star i senilan te nesposoban da vodi družbu. Red je doveo gotovo na rub propasti, a njegova utemeljitelja nije štedio poniženja i šikaniranja svake vrste. Ovaj je pak sve strpljivo podnosio kao kakvo krotko janje. Pri tom je subraći govorio: „Nije pametno ostati samo kod drugotnih uzroka, a iza svega toga ne vidjeti Boga, koji nam to šalje za naše veće dobro”.

Jobovske kušnje

Sozzi je umro prije Sveca, jednako kao njegov nasljednik Cherubini, od koga je Josip također mnogo pretrpio. Taj je barem prije smrti okajao svoj nedoličan postupak prema njemu. No da čaša muke bude puna, Svecu je ostala još jedna ljuta neprijateljica. Bila je to neka Olimpija, papina rođakinja. Njezin ispovjednik, pijarist, bio je premješten u drugi grad. Ona je za to okrivila Sveca te ga je godinama progonila smrtnom mržnjom, onakvom kakvu znadu kuhati samo zle žene. Povezala se sa svim njegovim protivnicima i neprijateljima i napokon postigla da je papa Inocent X. 1646. dokinuo red pijarista. Josip od Calasanze, taj sveti i plemeniti čovjek, tada devedesetogodišnjak, koji je išao za dobrom siromašne djece, nalazio se poput Jeremije nad razvalinama svoga životnog djela. On nije ispjevao tužaljke, već je samo ponovio s Jobom: „Gospodin je dao, Gospodin je uzeo. Blagoslovljeno bilo ime Gospodnje!”

Ljudi su grnuli u njegovu bolesničku sobu…

Sve te nedaće nisu mogle uništiti dušu drugoga Joba jer on je sav bio ukorijenjen u Bogu kao u svojoj stijeni te je, držeći se toga čvrstog uporišta, ustrajao vjeran do konca. Ljudi su grnuli u njegovu bolesničku sobu, držeći ga za sveca, da prime njegov svećenički blagoslov.

Svetac je umro u Rimu 25. kolovoza 1648. Prije smrti je prorekao da će njegov red uskrsnuti. To se i dogodilo već za osam godina.

Na osobit ga način štuju katolički učitelji jer u njemu gledaju ne samo pionira pučkih škola već i idealnog uzora svih onih koji svoju aktivnost posvećuju trijumfu kršćanskoga odgoja, po kojem se jedino obnavlja društvo.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

Na vrh