Foto: Pixabay

2014. godine prisustvovao sam događaju koji me se jako dojmio; bilo je to krštenje malog jednogodišnjeg dječačića Nenada.

U našoj crkvi poslije Svete mise dijeli se sakrament krštenja. Tako su jedni župljani doveli svog sina Nenada. Nenad je trebao biti kršten pola godine ranije, ali se nešto ispriječilo.

Majka ga dugo nije mogla začeti

Majka ga dugo nije mogla začeti. Nenad je osam godina mlađi od svoga brata. Mojoj je ženi majka ispričala da ju je prijateljica odvela do neke vračare i da je poslije toga začela.

Nenad se rodio. Odlično napredova. Postao hiperaktivno dijete, mnogo je trčao po stanu kao rijetko koje dijete.

Mali Nenad se odjednom počeo derati, a onda urlikati da nam se ledila krv u žilama

Toga dana doveli su ga poslije Mise na krštenje. Tada je imao oko godinu dana.

Gospod je uradio svoje

Dijete je bilo relativno mirno dok nije došao svećenik kako bi krstio dijete. Tada je došlo do problema. Mali Nenad se odjednom počeo derati, a onda urlikati da nam se ledila krv u žilama. Bio je napet i preplašen. Nikako ga nisu uspjeli umiriti. Na koncu je, uz velike muke, kršten. (Jedan svećenik je poslije izjavio da ga on ne bi krstio).

Nakon krštenja mali Nenad je zaspao kao najslađa beba. Gospod je očito uradio svoje.

»Krštenje, kojemu je izvorni i puni znak uranjanje, djelotvorno označuje silazak u grob kršćanina koji umire grijehu s Kristom da bi imao novi život: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.“« (Rim 6,4). (Katekizam Katoličke crkve, 628)

Posvjedočio N. N. (Podaci poznati uredništvu); Book.hr