Foto: Unsplash, Mehrpouya H
„Bila sam uistinu nepodnošljiva zbog svoje prevelike osjetljivosti. Tako, na primjer ako se dogodilo da sam nehotice samo malo ražalostila nekoga koga sam voljela, onda sam, mjesto da se svladam i da ne plačem, a to je još povećavalo moju pogrešku mjesto da je umanjuje, plakala kao Magdalena, a kad sam se počela tješiti zbog same pogreške, onda sam plakala što sam plakala… Sva su uvjeravanja bila beskorisna, i ja nisam mogla postići da se popravim od te tužne pogreške.”
Budimo iskreni, ta preosjetljivost koja, ako smijem govoriti iz vlastita iskustva, izvire iz gotovo nezamislivo duboke gladi za povezivanjem – osobito se odnosila na njezine odnose s ljudima. Zapravo, jedna od najočitijih epizoda iz Terezijina djetinjstva je kada je voljela dvije kolegice iz razreda koje su je odbacile:
Brzo sam uvidjela da je moja ljubav bila neshvaćena…
„Moje osjetljivo i nježno srce lako bi se kome priklonilo da je našlo srce koje bi bilo sposobno da ga razumije… Pokušavala sam da se povežem s djevojčicama svoje dobi, osobito s dvjema od njih. Voljela sam ih, a one su opet voljele mene koliko su bile sposobne za to. Ali jao, kako je uskogrudno i prevrtljivo srce stvorova! … Brzo sam uvidjela da je moja ljubav bila neshvaćena: jedna od mojih prijateljica morala je otići kući i vratila se poslije nekoliko mjeseci. Za njezine odsutnosti mislila sam na nju, čuvajući kao dragocjenost mali prsten što mi ga je dala. Kad sam je ponovno vidjela, moje je veselje bilo veliko. Ali jao, za uzvrat sam dobila samo ravnodušan pogled…”
Terezija je sama prepoznala da ju je samo milost sačuvala da ne zastrani kad su je obuzeli ovakvi i slični snažni osjećaji
Ono što danas zovemo „ljubavna ovisnost”, u srednjem se vijeku nazivalo „navezanost”; pojam dolazi iz staroeuropskog korijena, a znači „zakucan na nešto”, „obješen na nešto”.
Ne kažem da je Terezijina navezanost na njezine kolegice iz razreda bila patološka, nego sugeriram da je obilježje ove svetice ogromni kapacitet za ljubav: „Priznajem da sam bez Njega mogla pasti tako nisko kao sveta Magdalena…” Kažem da je Terezija sama prepoznala da ju je samo milost sačuvala da ne zastrani kad su je obuzeli ovakvi i slični snažni osjećaji. (Godinama poslije u samostanu joj se na neki način djetinje sviđala njezina priorica majka Marija od Gonzage pa je bila na silnim mukama kad bi prošla pored Majčine sobe; morala se držati za rukohvat da ne bi od nje očekivala nježnu riječ ili pogled pun ljubavi.)
Lijek – kontemplacija
Dok ljudi današnjice na takve intenzivne osjećaje gledaju kao na znak za uzbunu da odu psihoterapeutu, Terezija je otkrila kontemplaciju:
„Jednoga dana upitala me jedna od mojih učiteljica u opatiji što radim u slobodne dane kad sam sama. Ja joj odgovorih da se zavučem u jedan prazni prostor iza svoga kreveta, koji lako mogu zatvoriti zasunom, i ondje ‘razmišljam’. – ‘Ali o čemu razmišljaš?’ upita me ona. – ‘Razmišljam o dragom Bogu, o životu… o vječnosti, ukratko razmišljam!’”
Iz knjige „Košulja od vatre“ autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
