Kroz ubojstvo do svetosti

Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način – oružjem. Sergije, njegov otac, tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan. Za jednog noćnog bdijenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti.

Braća ga htjela likvidirati zbog istine

Sveti Romuald je tri godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije sviđala oslabjela redovnička stega, osobito slabo obdržavanje poslušnosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je među subraćom učinilo veoma nepopularnim, a kako je duh strašno opao vidi se i po tome što su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao životnoj opasnosti i riješio se loše zajednice, zamolio je svoga opata za dopuštenje da smije u okolici Venecije živjeti kao pustinjak.

U potrazi za što dubljom askezom

Sveti Romuald se dao ozbiljno na čitanje Života otaca i Kasijanovih Usporedbi. Te su knjige tada bile birano monaško štivo. U njima je Romuald mnogo naučio, sredio svoju askezu te postao učiteljem u krepostima i molitvi Petru Orseolu i Ivanu Gradenigu. „Poučavao ih je, kako nas izvješćuje njegov budući učenik Bruno iz Querfurta, u potpunoj zaboravi svijeta, postojanom boravljenju u ćeliji, bdjenjima i postovima, poniranju u riječ i duh psalama, poništavanju samoga sebe u očekivanju Boga, a strogost je svoje pouke sjedinjavao s povlaštenom ljubavlju kojom je ljubio te jake duše što su mu se pokoravale.”

Tri ključne godine u Istri

Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. Često ga je zahvaćalo takvo promatranje Božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi, uzviknuo: „Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela!”

„Želim do smrti opsluživati šutnju”

Nakon boravljenja na mnogim mjestima, polako osjećajući svoj svršetak, vratio se u samostan što ga je podigao u Val di Castru, očekujući bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju. Tako ga jednoga dana stade malo-pomalo napuštati tjelesna snaga, a tegobnost, koja je bivala sve veća, teže umarati. Sunce je tada bilo već na zapadu i on naredi dvojici braće koji su bili uza nj da iziđu van i da za sobom zatvore vrata, a da se u osvit, kad proslave jutarnje pohvale, opet k njemu vrate. Izišli su, dakle, protiv svoje volje, zabrinuti za njegov svršetak. Nisu se požurili odmah krenuti na počinak. Bojahu se da učitelj ne bi preminuo i zato su skriveni blizu ćelije promatrali talent skupocjenog blaga. Neko su se vrijeme tako zadržali, a onda pozornije osluškivali, i kako više nisu čuli ni gibanje tijela ni zvuk glasa, znajući već pouzdano što se dogodilo, brzo su ušli unutra otvorivši vrata te zapalili svjetlo. Sveta je duša bila uzeta na nebo, a sveto su tijelo našli kako leži nauznak.

Osnivač reda kamaldoljana (kamaldolijanaca ili kamaldoleza)

Sveti Romuald osnivač je reda kamaldoljana ili, kako se još nazivaju, kamaldolijanaca, tj. kamaldoleza. Romualdovi prvi redovnici bili su, sigurno, pod snažnim zahvatom Duha i zato su pored sve vanjske strogosti i različitosti temperamenta bili jedno srce i jedna duša, proživljavajući blagodat istinskog prijateljstva u Gospodinu. Svetom Romualdu su posvećena mnoga naselja, župe i crkve diljem svijeta (i u našoj Rijeci na Kozali), a dvije grane njegovih kamaldoljana (postoje i ženski samostani) djeluju i danas uspješno u Europi, Sjevernoj i Latinskoj Americi, Africi i Aziji.