Svetac dana

19. KOLOVOZA

Sveti Ivan Eudes – osnovao je Družbu posvećenu odgoju svećenika Radeći kao pučki misionar, svaki je dan susretao pastoralni kler, župnike, kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom...

Sveti Ivan Eudes - osnovao je Družbu posvećenu odgoju svećenika

Sveti je Ivan baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban činiti djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje baštinio veliku čast, a junačko se srce cijenilo i izazivalo divljenje kod ljudi.


Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za svećenika. Sav je bio prožet veličinom ređenja i pobožnošću prema svetoj misnoj žrtvi. Za nju bi mu trebale tri vječnosti: jedna da se na nju pripravi, druga da ju slavi, a treća da se za nju dostojno zahvaljuje. On je duboki mistik svete mise, čovjek kontemplacije, ali i akcije. To je dvoje kod njega bilo u savršenoj ravnoteži.

Svećenik od naroda

Već dvije godine nakon ređenja, Ivan dobrovoljno odlazi u Argentan, kako bi ondje dvorio okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Od 1632. pa sve do 1676. sav se posvećuje župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje Katekizmu imalo isto, ako ne i više mjesto nego samo propovijedanje. Sveti je Ivan bio učitelj riječi, koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, te odgovoriti na njihove potrebe i probleme.

Radeći kao pučki misionar, svaki je dan susretao pastoralni kler, župnike, kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto toliko i dobro odgojenih i izgrađenih. Kako Sveti Ivan nije bio samo čovjek ‘pukih teorija’ već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, 1642. odlučuje u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagraditi sjemenište. Zbog te je ideje došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija, koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to Božja volja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj naum.  On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira. Ako su oni dobri i pobožni, i njihov će puk biti takav. Pius Parsch, na blagdan Sv. Ivana Eudesa, poziva stoga kršćanske vjernike da i oni, po svečevu primjeru, rade za svećenike i svećeničke pripravnike, potpomažući ih molitvom i žrtvom.

Družba Isusa i Marije

1943. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi su francuski biskupi pozvali da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa. Sveti je Ivan htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena – problematičnom ponašanju djevojaka. Za te je djevojke organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se brinuti o njima i pomoći im da se vrate čestitu i poštenu životu.

Kad govorimo o Sv. Ivanu Eudesu, važno je još nešto spomenuti. On se je pod vodstvom o. Condrena, jednog od predstavnika Francuske škole, sve više udubljivao u proučavanje ljubavi presvetih Srdaca Isusa i Marije. To je proučavanje produbljivao čitajući djela sv. Gertrude i sv. Mehtilde, što su ih objavili Lansperg i Blozije. Oduševivši se za pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, on ju je počeo na veliko širiti te je prvi počeo slaviti blagdan Srca Marijina 1648., a Srca Isusova nešto kasnije; dakle, prije objava Srca Isusova sv. Margareti Alacoque. U svojoj knjizi o Isusovu kraljevstvu Ivan je udario teološke temelje štovanju Srca Isusova.

U Bogočovjeku štujemo tri srca

Kada sv. Ivan Eudes govori o Srcu Isusovu, kaže da u Bogočovjeku štujemo tri srca, koja su zapravo jedno. Prvo je Srce Bogočovjeka – njegovo tjelesno srce, pobožanstvenjeno snagom hipostatske unije, kao i svi ostali dijelovi njegova tijela. Drugo je Srce duhovno, a to je viši dio njegove presvete duše, koji sadrži pamćenje, razum, volju. I to je Srce pobožanjstvenjeno na isti način. Treće je Srce božansko. Ta su tri srca zapravo jedno Srce, jer Isusovo je Božansko Srce duša i život njegova tjelesnoga i duhovnoga Srca. Isusovo je Srce puno beskrajne ljubavi prema Presvetom Trojstvu i nepojmljive ljubavi prema ljudima.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

  • 12
  •  
  •  
  •  
Na vrh