Svetac dana

17. STUDENOGA

Sveta Elizabeta Ugarska – nakon smrti voljenog supruga, u potpunosti je prihvatila evanđeosko siromaštvo Nakon muževljeve smrti i nakon što su joj oduzeli djecu, postala je franjevačkom trećoredicom. Četiri godine nakon smrti proglašena je svetom…

Sveta Elizabeta Ugarska

»Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!«

Kad su joj bile tek četiri godine, Elizabetu su zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, može se reći i nespremni za brak, njihov je brak ipak bio sretan. Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!«

Vojvoda, njezin muž, tada nije bio kod kuće. Kad se je vratio i doznao za to, bio je bijesan i spreman da toga gubavca izbaci van. Ali kad je došao do kreveta u kojem je gubavac ležao, umjesto gubavca vidio je…

U životopisu svete Elizabete Ugarske čita se da je jednoga dana susrela siromašnog gubavca, i da ga je odvela u palaču i polegla ga u svoj krevet, te ga je sama dvorila. Vojvoda, njezin muž, tada nije bio kod kuće. Kad se je vratio i doznao za to, bio je bijesan i spreman da toga gubavca izbaci van. Ali kad je došao do kreveta u kojem je gubavac ležao, umjesto gubavca vidio je samog Isusa. Vojvoda je bio duboko ganut i dopustio je svojoj ženi da i dalje čini takva djela milosrđa potrebnima.

Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine…

Elizabetin bračni život, sladak i pun ljubavi, trajao je kratko. U ljeto 1227. godine, Ludovik je pošao na križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro. Elizabeta je tada rekla: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.« Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist svojte koja ju nikad nije podnosila. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica, prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 17. studenoga 1231. godine. Samo četiri godine kasnije, papa Grgur IX. proglasio ju je svetom. U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete, Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: „Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe.”

Neke je hranila, neke pak na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge usluge

„A onda je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih, za koje se je brinula. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Naredila je da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obići sve svoje bolesnike. Neke je hranila, neke pak na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge usluge. Nakon smrti svoga muža krenula je k cilju postizanja najvišeg savršenstva i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću.”

»Rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala…«

„U prisutnosti nekih odrekla se je svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila, i vidjevši da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževa života slavno živjela, otišla je u Marburg, iako sam ja bio protiv toga. U tome je gradu sagradila ubožnicu. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol. Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli, kad je dolazila iz osame na molitvu, kako njezino lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah ju što treba učiniti s njezinim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje pripada siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa, često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi.

Napokon je napustila svoje tijelo, 17. studenoga 1231. godine, kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga u svojoj je maloj sobi čula preblagi pjev; nakon toga je rekla…

U času svoje smrti u srcu nije imala drugo do plamena svoje ljubavi kojim je izgarala za svoga Boga i sebi slične: za savršenstvo ljubavi, koja je najveće blago, bila je lišena svega drugoga. Napokon je napustila svoje tijelo, 17. studenoga 1231. godine, kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga u svojoj je maloj sobi čula preblagi pjev; nakon toga je rekla: ‘Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!’ Živeći lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi. Ako živimo od Kristove smrti, njegova je smrt za nas počelo novog života, onoga za koji se valja nanovo roditi da bismo postali Božja djeca.«

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh