Svetac dana

14. SRPNJA

Sveti Kamilo de Lellis – nakon obraćenja život je posvetio služenju bolesnika Svetac koji na najbolji način svjedoči da se sveci ne rađaju, nego se postaje...

Sveti Kamilo de Lellis

Osnovni podaci


• Rođen 1550. u Bucchianicu (Italija)
• Preminuo 1614. u Rimu (Italija)
• Blaženim ga je 1742. proglasio papa Benedikt XIV.
• Svetim ga je 1746. proglasio papa Benedikt XIV.
• Pripadao redu kamilijanaca
• Zaštitnik/zagovornik: svih bolnica, bolničara, bolesnika, liječnika i umirućih, a zazivaju ga i kod ovisnosti o kockanju

Sveti Kamilo de Lellis, sin jednog časnika, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzu u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj. Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom što mu je otac zbog službe često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek 12 godina, dakle, u času kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji. Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao baš nikakve volje. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac mu je bio na sto muka pa ga je ‘ugurao’ u vojsku. Jednom prilikom, na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik je de Lellis naglo obolio i umro, a bolest je zahvatila i sina Kamila. Kod njega se radilo o groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, što se kasnije pretvorilo u trajnu, neiscjeljivu ranu na desnoj nozi.

Samo me spasi i postat ću franjevac

U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje malo poboljšalo, i on je brzo zaboravio na svoj zavjet. Nalazeći se na moru u strašnoj oluji, gledajući smrti u oči, sjeti se opet svoga nekadašnjeg zavjeta te ga ponovno obnovi: Ako iz oluje izvuče živu glavu, postat će franjevac. Glavu je doduše izvukao živu, ali je na zavjet opet zaboravio. Predavao se i dalje svojim strastvenim igrama te je prokartao i prokockao sav novac što ga je u vojsci zaslužio, vojničku kabanicu, pa čak i košulju. Tko bi se mogao nadati da će od tako bijedna čovjeka jednom postati najveći prijatelj bolesnika i svetac?

Sveti Kamilo je pao na prosjački štap. Neki mu je čovjek tada našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Rad ispočetka Kamilu nije osobito prijao. Nikakvo čudo kad je naučio posve drugačije živjeti. Prilikom posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga stoga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. Kapucini ga zbog zloćudne rane na nozi proglasiše ipak neprikladnim za svoj red te ga otpustiše.

Potpuni preokret i životno poslanje

Sveti Kamilo ode opet u Rim u bolnicu sv. Jakova. Prošlo je više od tri godine dok mu noga nije opet zarasla. Vratio se tada kapucinima, ali rana se opet otvorila, i on, iako je želio, nije mogao položiti redovničke zavjete. Sad mu je bilo posve jasno da od njegova kapucinskoga zvanja neće biti ništa pa se konačno vratio u bolnicu sv. Jakova, gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo došao prvi put i zbog slaba vladanja morao biti otpušten. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako da pronađe ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i u njima služiti Njemu. Bio je na najboljem putu da u Božjem svjetlu pronađe svoje životno poslanje.

Iz neshvaćanja rađa se družba

Bolnica sv. Jakova u Rimu ipak na koncu nije shvaćala svetog Kamila i njegove kolege i oni su bili prisiljeni napustiti ju. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao pa 1591. papa Grgur XIV. odobri i kanonski podigne novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.

I tada poče blagotvorno djelovanje njegovih redovnika s crvenim križem na habitu. Sveti Kamilo je prednjačio svojim primjerom, dobrotom, ljudskošću i milosrđem prema bolesnicima. Kad se radilo o dobru bolesnika, za njega nijedan posao nije bio ponižavajući, nijedna usluga nešto odvratno.

Svečev je stav prema bolesnicima bio vrijedan svakog udivljenja. On je bio najčvršće uvjeren da u patniku služi samome Kristu pa je kojiput, promatrajući bolesnika, upadao u zanos. Kad ga je koji bolesnik molio za kakvu uslugu, odgovorio bi mu: „Ti me ne trebaš za to moliti, već zapovijedati, jer ja sam tvoj sluga!” Stoga je svetac svoje služenje bolesnicima često obavljao klečeći.

Bolesnici prije pape

Jednom je sam Papa posjetio bolnicu Santo Spirito, gdje je Sveti Kamilo najradije boravio i radio. On se nije dao smesti u svome poslu zadržavši na sebi i svoj bolesnički haljetak. Netko mu je zbog toga prigovorio da je to pomanjkanje poštovanja prema Papi. Kamilo je odvratio: »Kako? Kad sam zaposlen oko samoga Krista, mogu li se brinuti još i za njegova namjesnika?« U tome je sva mistika Kamila de Lellisa. On je u bolesnicima gledao, susretao, doživljavao samoga Krista, zato je tom službom bio prožet kao kakvim bogoslužjem. Tako silna požrtvovnost i ljubav prema bolesnicima postala je zarazna pa je red Kamila de Lellisa procvao brojnim idealnim zvanjima. To je pak djelatnost reda proširilo i na druge gradove: Napulj, Milano, Genovu itd. Redovnici Kamila de Lellisa imali su poseban dar za službu onima već na umoru pa ih je puk počeo nazivati »braćom dobre smrti«.

Nevjerojatna požrtvovnost

Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a zbog poslova morao je ipak mnogo putovati, što pješke, što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji pridodali su se i bubrežni napadi pa bolest želuca. Sam bolestan još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnost i od neke subraće, koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. Godine 1607. dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, JastrebarskoBook.hr

Priredio Danijel Katanović

  • 24
  •  
  •  
  •  
  •  
Klub prijatelja
Na vrh