Svetac dana

14. KOLOVOZA

Sveti Maksimilijan Kolbe – otišao je u smrt umjesto čovjeka koji je imao suprugu i djecu Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi, spisateljica Marija Winowska kaže: »Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.« Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti...

Sveti Maksimilijan Kolbe

Sveti Maksimilijan Kolbe rođen je 7. siječnja 1894. Majka ga je opisala kao »živa dječaka, okretna i pomalo nestašna«, ali među njezinom djecom »kao najposlušnijeg i najponiznijeg«.


Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: »Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!« Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se je pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune – bijelu i crvenu, pozvavši ga da odabere jednu. Mali je desetogodišnjak odabrao obje. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost – svetost i mučeništvo.

Osnutak Vojske Bezgrešne

Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualcima. Već je od djetinjstva nosio u sebi izrazitu i nježnu pobožnost prema Majci Božjoj Bezgrješnoj. 1917. godine u Rimu slobodni su zidari jednom prilikom na nekom trgu načinili javnu demonstraciju u kojoj su se izrugivali vjeri. Govoreći o tom neukusnom događaju, mladi je Kolbe svojoj subraći rekao ovo: »Je li moguće da se naši neprijatelji mogu toliko zalagati te nas nadjačaju, dok mi ostajemo nepokretni, zadovoljavajući se najviše time da molimo ne poduzimajući nikakve akcije? Nemamo li, možda, snažnije oružje, zaštitu neba i Bezgrješne Djevice, pobjednice nad svim krivovjerjima?«

Mladi se je Kolbe odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske »raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika, itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrešne i Posrednice milosti«. Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se je Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini – Poljskoj. Svetac je po cijelome svijetu želio osnovati »gradove Bezgrešne«, u kojima će se nalaziti redovnici konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Grad Bezgrešne o. Kolbe osnovao je i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. godine. Grad se Bezgrešne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrešne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj.

Teški trenuci

Vrativši se u Poljsku 1937., subraći je rekao: »Doći će veoma teška vremena, vremena kušnje, napasti i malodušnosti. Pa ipak će spomen na primljene milosti biti za vas zalog i snaga pobjede u poteškoćama života.« Otac Kolbe nije trebao dugo čekati da se sve to ispuni. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939., Kolbe se je našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu, mogao se upravo na blagdan Bezgrešne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi.

Dok se je još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici i pitao: »Vjeruješ li u to?« O. Kolbe hrabro je odgovorio: »Da, vjerujem!« Zapovjednik ga je tada ćušnuo. Taj se je prizor ponovio triput, a Kristov je mučenik svaki puta hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista.

Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16 670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikaniranjima, koje je podnio herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: »Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrešna pa ću svoj teret nositi sam.« Jednom je drugom zgodom izjavio: »Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrešna, ona mi pomaže.«

U smrt umjesto oca obitelji

Jedan je Poljak logoraš, iz bloka u kojem se je nalazio i sveti Maksimilijan, uspio pobjeći. Za osvetu osuđena su desetorica drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: »Jadna moja ženo, jadna moja djeco!« Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se je u zamjenu umjesto oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: »Tko si ti?« Odgovor je glasio: »Katolički svećenik!« – Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.

To mjesto strahote i zapomaganja pretvorilo se je u kapelu, u kojoj se je molilo i pjevalo. O. Kolbe bio je duša i pastir toga zbora. Osuđeni su okrijepljeni njegovim riječima i prisutnošću umirali spokojno. Zadnji je umro o. Kolbe, baš u predvečerje Velike Gospe. Smiješeći se i moleći Zdravomariju, pružio je svoju suhu i omršavjelu ruku za smrtonosnu injekciju, kojom su krvnici nastojali ubrzati smrt osuđenih, da na njihovo mjesto dovedu druge.

Susret s Bezgrešnom

Poljski tumač u Auschwitzu Borgowiec, svjedoči kako je nakon smrtonosne injekcije izgledao o. Maksimilijan. »Pokazivao se kao da bi bio živ. Lice mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu točku: čitav mu je lik bio kao u zanosu…« Bio je to njegov susret s Bezgrešnom, 14. kolovoza 1941. u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo u krematoriju spaljeno.

Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi, spisateljica Marija Winowska kaže: »Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.« Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti.

Molitva

Svemogući vječni Bože, koji si srce svetog Maksimilijana raspalio ljubavlju prema Bezgrešnoj i učinio ga Njezinim velikim apostolom i oruđem za širenje svoga Kraljevstva, raspali i naša srca istom ljubavlju i požrtvovnošću da u svome životu tražimo uvijek Tvoju slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

  • 60
  •  
  •  
  •  
Na vrh