Foto: www.santosebeatoscatolicos.com

Pater Marko svjedoči nam o svome susretu s Bertom, predivnom Božjom službenicom, belgijskom mističarkom!

»Dugo sam molio da mi Gospodin dadne nešto, što bi meni samomu, ali i drugima, pomoglo u borbama današnjih virova i vrtloga u Crkvi. U molitvi sam i specificirao da želim nešto, što ima veze upravo sa svećenstvom i svećeništvom, nešto dakle što bi meni kao svećeniku pomoglo ali i potaknulo sve one duše koje trpe zbog nemoći, slabosti pa i izdaje svojih pastira. Nešto, što bi nas ujedinilo u dobru, podignulo ovako klonule, obasjalo nam staze po kojima često posrćemo jer nosimo bremena tijela, prošlosti, krivice i ranjenosti… I „čulo me se“ Gore. Upoznao sam predivnu Božju službenicu, rodom iz Belgije, mističarku Bertu…« Ovako piše pater Marko u uvodu knjige o ovoj divnoj Božjoj službenici „Berta Petit i pobožnost Prežalosnomu i Bezgrešnomu Srcu Marijinu“, koja je nedavno izašla iz tiska. Cijeli tekst patera Marka možete pročitati na linku, a u nastavku slijedi kratak isječak iz knjige. Berta Petit je malo poznata, iako se je u njezinu životu snažno očitovalo Isusovo milosrđe i ljubav tako da su mnogi njezini suvremenici tome svjedočili i njezinim se primjerom nadahnjivali!

„Treba činiti sve za milosrđe“ – Berta je često ponavljala – „jer se to milosrđe uzdiže prema Bogu, koji zauzvrat vraća duši sve njezino milosrđe, koje je ljubav.“

„Treba činiti sve za milosrđe“ – Berta je često ponavljala – „jer se to milosrđe uzdiže prema Bogu, koji zauzvrat vraća duši sve njezino milosrđe, koje je ljubav.“

Prisiljavala se smiješiti, čak i usred najstrašnijih patnja, jer „da bi činila dobro“ – bio ju je učio Isus – „potrebno je da se tvoja duša izlije u osmijeh i dobrotu, i to unatoč svakoj boli, jer ti si odraz vrlina mojeg Srca“.

Suosjećajući s bolima drugih, stalno je bila zaokupljena njihovim mukama; stoga vlastite boli u njezinim očima više nisu bile važne. Ona je sve predavala Isusu i u jednome uzvišenom zanosu ljubavi na svoj je zavjet žrtve bila dodala i zavjet savršenstva.

Uvijek je pokušavala učiniti da vlada mir u njoj samoj i oko nje, ali to nije bilo bez borbe. Njezina je narav bila živa i ponekad nestrpljiva, a njezina osjetljivost veoma velika, što je čest slučaj kod izuzetnih stvorenja

Uvijek je pokušavala učiniti da vlada mir u njoj samoj i oko nje, ali to nije bilo bez borbe. Njezina je narav bila živa i ponekad nestrpljiva, a njezina osjetljivost veoma velika, što je čest slučaj kod izuzetnih stvorenja. Njezin je spreman duh brzo otkrivao humorističnu stranu stvari i u tome je uživala. Osjećala se je duboko čovječnom. Čovječnom u smislu dobrote, ali čovječnom i u smislu da je, iako je živjela samo za Boga, svejedno morala pobijediti svoje mane, kao i svaka obična smrtnica.

Kad bi ju se pitalo za savjet, nije ga odmah davala. „Moram se sabrati“, odgovorila bi. „Možda ću vam sutra moći odgovoriti.“ Drugim bi se prilikama zadovoljila time što bi rekla s potpunom poniznošću: „Ne znam ništa, nisam bila prosvijetljena“, i nije bilo načina da se iz nje izvuče ijedna riječ

Njezina je poniznost bila savršena. Nikad se nije dičila slavnim naklonostima koje su joj bile iskazivane i njezina je najveća želja bila da bude nezamijećena; tako da ju ništa, osim njezina sjajnog pogleda, nije razlikovalo od mnoštva, niti od njezinih. Kad bi ju se pitalo za savjet, nije ga odmah davala. „Moram se sabrati“, odgovorila bi. „Možda ću vam sutra moći odgovoriti.“ Drugim bi se prilikama zadovoljila time što bi rekla s potpunom poniznošću: „Ne znam ništa, nisam bila prosvijetljena“, i nije bilo načina da se iz nje izvuče ijedna riječ. Ona koja je svako jutro bila zahvaćena Bogom, posvećivala se je dnevnim brigama. Da ne bi privlačila pozornost, molila je Boga da joj ne da stigme i bila je uslišana. Ali, njezini su bližnji znali da je na Veliki petak i na ostale petke u godini patila od okrutnih boli na dlanovima, stopalima i u prsnom košu. Usne, kao i jezik, pucale su joj i krvarile. Što se tiče glavobolja, one nisu nikada prestajale i stalno ju je mučila užasna vrućina.

Koliko se samo puta iz njezinih usta mogao čuti ovaj savjet: „Prihvatimo sve patnje; ali nemojmo ih tražiti. Bila bi to oholost i preuzetnost.“

Često je govorila: „Nismo ništa drugo nego sredstvo; samo smo Božja slamčica.“ Koliko se samo puta iz njezinih usta mogao čuti ovaj savjet: „Prihvatimo sve patnje; ali nemojmo ih tražiti. Bila bi to oholost i preuzetnost.“ Pri pomisli da je na kraju svojeg života mogla priznati da nije nikada ništa odbila Isusu, postaje razumljivo značenje riječi „prihvatimo“.

Počevši od svoje petnaeste godine, svaku noć od 11 do 12 sati vršila je sveti sat i često su joj se ukazivali Isus ili Djevica Marija. Događalo bi se da bi joj Isus govorio i tijekom dana, da bi ju prosvijetlio u pogledu nekih događaja ili osoba s kojima bi razgovarala. (…)

Iz knjige „Berta Petit i pobožnost Prežalosnomu i Bezgrešnomu Srcu Marijinu“ autorice Irene Corona. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.