Svetac dana

10. SRPNJA

Sveta Veronika Giuliani – Gospodin je preko nje obnovio i očitovao znakove svoje muke Ona je poput tolikih drugih mistika sudjelovala u mukama i tjeskobi našega Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovo krunjenje, križni put i raspeće, sve tajne Velikoga petka...

Sveta Veronika Giuliani

Pet redovnica, pet svetica

Kad je Veroniki (rođenoj Uršula) bilo četiri godine, izgubila je majku. Majka je na samrtnoj postelji okupila oko sebe pet svojih kćerkica te kao baštinu svakoj od njih darovala jednu od pet Isusovih rana. Uršulu, najmlađu – našu sveticu – zapala je rana na Kristovu boku.


Plod je te svete raspodjele bio fantastičan: svih pet djevojčica postadoše kasnije redovnice. Sveta je majka svakoj kćeri jednu Isusovu ranu povjerila na štovanje, ali ih je poučila da će u životu u toj rani uvijek naći utočište. Pouka je bila zorna, uvjerljiva, mati je u miru zaklopila oči, a djevojčice su rasle te jedna za drugom odlazile u samostan.

Razne obveze, ali isto srce

Uršula je u sedmoj godini primila sakrament potvrde, a u osmoj s ocem se premjestila u Piacenzu. U tom je gradu na Svijećnicu 1670. primila prvu pričest i odmah se pomalo počela uvoditi u mislenu molitvu. Sedam godina kasnije stupit će u samostan klarisa kapucinki u Città di Castello. Tada je Uršula svoje ime promijenila u Veronika. U redu je malo-pomalo obavljala sve službe od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, brinula se za rublje, bolničarka, sakristanka, 33 je godine bila učiteljica novakinja a 11 godina poglavarica.

sveta veronica giuliani

Obnova Kristovih muka

Sveta je Veronika Giuliani od svog ulaska u samostan shvatila da Gospodin preko nje, kao nekoć i preko sv. Franje Asiškoga, želi obnoviti i očitovati znakove svoje muke. Nju je, kao i serafskoga oca, poput tajanstvenog magneta privlačio lik Isusa raspetoga.

O njemu je neprestano razmišljala, a jednog dana ukazao joj se Gospodin upravo onakav kakva ga već u Starom zavjetu opisuje prorok Izaija: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.” (Iz 53,2–3)

Poslije toga viđenja Gospodin je Veroniku sve više uvlačio u stvarnost svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Odlikovao ju je čak i izvana svojim ranama, pa tako i ona postade stigmatičarka. Veronika je shvatila što Gospodin želi tim vanjskim, vidljivim znakovima svoje muke.

Preko nje Bog nas podsjeća na cijenu kojom smo otkupljeni

Bog je htio lakomisleni i neozbiljni svijet ponovno podsjetiti da su ljudi otkupljeni uz veoma visoku cijenu, uz muke i krv presvetoga Božjega Sina. On traži aktivne suradnike, također uz cijenu patnje, u djelu spasenja čovječanstva. Veronika je bila jedna takva Kristova suradnica. Obdarena krhkim zdravljem, podvrgavala se ipak strogostima svoga reda. Nije se kod nje, dakle, radilo o nekoj „platonskoj” patnji, već o svakidašnjoj žrtvi koju je u svoj njezinoj težini živo osjećala. Njezin duhovni vođa zapovjedio joj je da piše dnevnik te opiše svoja duhovna iskustva. Ona je to preko volje – ili bolje – iz poslušnosti učinila, premda je živo željela da sve ostane u najvećoj tajnosti. Njezin je duhovni dnevnik objavljen u deset svezaka.

sveta veronica giuliani

„To nije svetica, to je velika svetica!”

Mnoge neobične stvari u njemu potvrdili su mnogi vjerodostojni očevici. Čitav je dnevnik pisan tako trijeznom otvorenošću da je papa Pio XI., pročitavši ga, uskliknuo: „To nije svetica, to je velika svetica!” Kapucin Felice da Mareto, član Kapucinskog povijesnog instituta u Rimu, piše o dnevniku sv. Veronike Giuliani: „Duhovna iskustva što ih je proživjela i opisala Veronika Giuliani sačinjavaju sakriveno blago, vrijedno da se s njim savjetuju te da ga ispituju ne samo teolozi duhovnoga bogoslovlja i hagiografi nego i svi oni što se bave proučavanjem duhovnih pojava. Po svojim autobiografskim izvještajima i Dnevniku Veronika se može smatrati pravom duhovnom učiteljicom.” Iz njezina života još bolje ćemo razumjeti Pavlove riječi u Poslanici Kološanima: „Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – za Tijelo njegovo, koje je Crkva.” (Kol 1,24) I svetu Veroniku Giuliani možemo uvrstiti u red onih svetaca koji su na osobit način iskristalizirali pojedine trenutke Kristove muke i smrti.

Stigme na dar

Ona je poput tolikih drugih mistika na krvav način sudjelovala u mukama i tjeskobi našega Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovo krunjenje, križni put i raspeće, sve tajne Velikoga petka. To je bila njezina posebnost, to je njezina poruka nama, poruka o Kristu i to Raspetome.

Iz Dnevnika Svete Veronike: „Danas mi se pojavila bol na rukama i na srcu, i dragocjenu noć provela sam u mukama i patnjama. Bogu hvala! Ujutro sam pristupila sakramentu pokore, iz kojeg sam crpila snagu da više trpim. Zatim, kod svete sam Pričesti osjetila, s meni nepoznatim novim unutarnjim osjećajem, milost Boga koji u dubini duše kraljuje i vlada.”

Osim toga doživjela je i moždani udar s trajnim posljedicama. Uz to bolovala je i od kroničnih trbušnih bolesti. Svetica je sve to strpljivo podnosila živo sudjelujući u Isusovim patnjama.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko

Priredio Danijel Katanović; Book.hr

  • 22
  •  
  •  
  •  
Na vrh