Razmišljamo o evanđelju

1. LISTOPADA: NIKAD NIJE KASNO – GOSPODIN JE STRPLJIV // Jesi li prvi ili drugi sin? Ove nedjelje u evanđelju: zbog takvih kao što je prvi sin, ljudi ne žele ni čuti za Boga... Drugi sin – jamac je da nitko nije zauvijek otpisan. Štoviše…

Jesi li prvi ili drugi sin?

put do istine knjiga

U bogoslužju izgovaramo: ‘Budi volja tvoja’, ‘Bogu hvala’, ‘Dostojno je i pravedno’, ali idemo li na posao? Pretječu li nas carinici i bludnice? 


»„A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: „Onaj prvi.” Nato će im Isus: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.”«

(Mt 21,28-32) 

Važno je odazvati se

Nenadmašiv je naš Gospodin Isus u svojim slikama i riječima. Svojim on riječima pogađa u srce svojih slušatelja, onda i danas, u jednakoj mjeri. I nakon dvije tisuće godina zahvaća on svojim riječima i u naš život. Treba samo pozorno slušati ovo što Isus veli o dvojici braće, dvojici sinova. Svaka je riječ važna. 

Čovjek ima dva sina. Za rad sposobna. Posao ne trpi odgode, možda je berba. Otac ne traži ništa neprilično, neumjesno. Ima pravo od njih tražiti da idu na posao. Pojedinačno ih oslovljava. S očinskim povjerenjem pristupa prvome i veli mu: „Sinko moj, idi na posao u vinograd!” Sin prihvaća riječ, odgovara veoma pristojno. Služi se rječnikom onoga doba u odnosu između sina i oca. Oslovljava ga s ‘gospodaru’. Usta mu puna obećanja i spremnosti. Zvuči to prekrasno, ali što se zbiva? To su puke i prazne riječi. Prvi od dvojice sinova nakon velika obećanja ne ode. Ima on svoje vlastite planove, drugim je brigama zaokupljen. 

Otac jednako moli i drugoga sina da se zaputi na posao. On ne odgovara ni spremno, ni uljudno kao njegov brat, nego reagira poput grubijana, u svome se odgovoru ogrješuje o sinovsku pristojnost. Uljudnost je tražila da, kao i onaj drugi, odgovori s ‘gospodaru’. Ali je ljutit što mora ići na posao, pa izostavlja svaku pristojnost te odgovara grubo: „Ne idem! Ne želim poći!” Tijekom dopodneva se predomislio, ipak je požalio što se onako ponašao. Odlazi u vinograd, izvršava volju svoga oca. 

Ne bismo li trebali biti počašćeni što nas Bog poziva?

Rekoh gore, Isus pogađa točno i u srž današnjeg problema, našeg života i našega ponašanja. Jasno je što se pod vinogradom misli. Bog želi posred ovoga svijeta sagraditi svoj grad, svoj svijet, svoj narod koji će cvasti i donositi plodove, želi zasaditi plodan vinograd. Taj bi trebao biti za sav svijet blagoslov i radost. Počašćeni smo što možemo biti suradnici Božji na njegovu djelu u svijetu. Možemo pomagati sagraditi taj novi Božji svijet. Bog nas poziva kao svoje sinove i kćeri. Isusove riječi nude nam dvije mogućnosti kako odgovoriti na Božju riječ, kao osobe od Božjega povjerenja. 

Ne postoji ‘sredina’: ili ideš ili ne ideš

Tragična je ovo mogućnost, ali i stvarnost života da čovjek prividno stalno izgovara „idem gospodaru”, a zapravo ne ide, čini ono što mu se prohtije. I mi izgovaramo ‘Budi volja tvoja’, ‘Bogu hvala’, ‘Slava tebi, Kriste’, ili pak ‘Dostojno je i pravedno’, sve sami izričaji iz bogoslužja ili molitava, dobro nam znani. Izgovaramo ih, upućujemo Bogu predivne riječi, ali ne idemo na posao. Riječi, a ne djela, veli Isus. Imamo svoje interese koji su mnogo važniji od Božjega plana. To je jedna od mogućnosti. Sve same lijepe riječi, nigdje činidbe. 

Druga je kad čovjek govori ‘ne želim’, ‘ne idem’. Zapravo čovjek ne želi ono što Bog želi. Sjetimo se samo Staroga zavjeta. Bog je dao savršene zapovijedi, savršeni ustroj, a Židovi su trajno htjeli nešto drugo, neki drugi poredak, biti kao ostali narodi, imati bogove kao i oni. Ne želi narod da mu se itko miješa u život, želi biti svoga tijela i posla gospodar. 

Prvi sin zamagljuje istinu. Za drugog ima nade za obraćenje

Onaj prvi sin zamagljuje istinu, i čini obraćenje nemogućim. Ovaj drugi izrijekom ne želi ići, razotkriva ljudsko stanje, i stoga za njega ima nade za obraćenje. Nakon što čovjek u životu doživi brodolom, nakon što mu se sve uruši, spoznaje da je ipak Očeva zapovijed životvorna i obećaje budućnost. Lako je imati stalno na ustima Boga i Božje ime, izgovarati molitve uprazno, a činiti posve drugo od onoga što Bog traži. Lako je imati usta puna molitava, a srcem biti daleko od Boga. Svjesna životna laž i prijevara. 

Prvi sin – zbog takvih, ljudi ne žele ni čuti za Boga

To je ono što je Isusa trajno mučilo kod službenika onodobne religije. Pojedinci koji su stalno govorili o Bogu, redu, poretku, moralu, ispravnosti, istini, kojih su usta puna lijepih riječi, a zapravo su po sebi tirani, diktatori, nameću drugima terete koje ni sami ne mogu nositi. Sve je naizgled u redu, a zapravo je sve ugušeno, mrtvo, bez zraka i kisika. Ima ljudi koji vele kako vrše volju Božju, ne prestupaju nijedan propis, nijedan zakon, posve su uredni i savjesni u svemu, ali oko sebe stvaraju samo nered. Ne čine nijednu pogrješku, ali je na kraju sve pogrješno, hladno, beživotno. Zbog takvih pojedinaca ljudi ne žele ni čuti za Boga. 

Drugi sin – očajni, nesretni… Nitko nije otpisan!

S druge pak strane, Isus veli kako će carinici i bludnice preteći one prvopozvane vjerske službenike u kraljevstvo Božje. Oni će unići, vi pak ne. To je silna nada za očajne, izbačene, ljude koji ne znaju kako ni kamo bi i što bi sa svojim životom, kako dovesti svoj život u red. Ljudi nesretni u grijehu, pojedinci koji u dubini duše vapiju za promjenom, pa i obraćenjem. Isusove su riječi prevrat postojećega stanja. On ruši postojeći poredak. Takav je bio taj Krist. Zbog toga je onako mlad nasilno smaknut. Slušali su ga i krivo razumjeli. U ovim riječima zorno vidimo svu energiju Isusovih riječi i osobe, te zašto novo vino ne trpi stare mješine. Do kraja se i radikalno stavio na stranu obespravljenih, odbačenih, koji nisu mogli vjerovati da bi Bog za njih imao srca i mjesta. Njima je Isus bio blizak, tim slomljenim srcima. Kamo sreće da je Isus imao uspjeha kod hramskih službenika i svećenika! Drukčije bi tekla povijest svijeta. Ali je imao odziva i uspjeha kod grješnika. Bog u Isusu traži zalutalu i izgubljenu ovcu. Nitko nije zauvijek otpisan, štoviše… 

Autor: fra Tomislav Pervan (Medjugorje.hr)

Priredila Martina Zidarić (Book.hr)

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh