Bio sam u službi evangelizacije već više godina, a stambeno mi je pitanje bilo neriješeno. Iako sam relativno dobro zarađivao, nikako nisam mogao zaraditi dovoljno da riješim stambeni problem. Novac bi mi jednostavno uvijek ‘skliznuo’ iz ruku. Uvijek se nešto potrgalo, pokvarilo, te je uvijek bilo nepredviđenih troškova koji mi nisu dopuštali da skupim dovoljno novca. Molio sam za potrebe drugih ljudi i mnogi su od njih doživjeli po molitvi vjere očitovanje Božje ljubavi. Molio sam Boga za svoj problem. No on nije glede toga poduzimao ništa. Počeo sam mu u tome pomagati. Predložio sam mu da mi pošalje bogate ljude, koji su u potrebi i za koje ću moliti. Nakon molitve vidjet će da nemam riješeno stambeno pitanje, pa će me upitati trebam li štogod. Bog je uslišao moju molitvu, ali samo – na pola!

„Nikad neću zaboraviti trenutak kad mi je nakon te vike, Bog odlučio odgovoriti…“

Naime, bogati su ljudi došli, molio sam za njih, primili su milosti, no ni jedan od njih nije me pitao treba li mi što. Situacija je postajala kritična. Druga je beba bila na putu, a naš unajmljeni stan bio je premalen i za jedno dijete, a kamoli za dva. Vidjevši da je vremena sve manje, odlučio sam se pomoliti malo jače. To ‘jače’ značilo je da sam doslovno počeo vikati Bogu da mi pomogne. Nikad neću zaboraviti trenutak kad mi je nakon te vike, Bog odlučio odgovoriti. Jasno sam začuo njegov glas: „Hoću, ali ne mogu!“ Bio sam nemalo iznenađen! Pokušao sam ga uvjeriti kako je on svemoguć, on je Bog i sve na ovom svijetu pripada njemu i sigurno može učiniti što god hoće. Ali ni uvjeravanje nije uspjelo. Tada sam učinio najpametnije što sam mogao. Upitao sam ga: „Zašto ne možeš?“

„U viziji sam vidio prizor na igralištu…“

Ubrzo sam u viziji vidio što se dogodilo. Bilo nas je osmero djece i jedne smo godine išli u školu čak četvorica. Nije uvijek bilo lako nabaviti toliki broj knjiga, pribora, odjeće i obuće. Iako su roditelji bili vrlo vrijedni i štedljivi (jednu sam školsku torbu nosio četiri godine, a novi sam par cipela dobivao jednom godišnje), te sam godine umjesto sportskih tenisica dobio nekakve cipele koje su samo sličile tenisicama. I danas ih se sjećam – kao da sam ih vidio jučer! Bio sam s bratom blizancem najbolji đak u školi pa su moji roditelji mislili kako će ‘zamjena’ proći. No nije prošla. I nakon što sam zbog cipela bio ponižen, učitelj me poslao doma po tenisice, ili „patike“, kako smo ih mi zvali. Znao sam da doma nemam „patika“. U viziji sam vidio prizor na igralištu kad me učitelj poslao kući. Gledao sam sebe kako stojim s druge strane škole i nešto govorim. Jasno sam čuo riječi. Htio sam izbjeći daljnja razočaranja zbog siromaštva („patike“ su bile samo vrh ledenog brijega), pa sam odlučio stvoriti obrambeni mehanizam. Takve mehanizme djeca vrlo često stvaraju pa stoga poslije u životu imaju velikih problema.

„Nekoliko godina nakon toga…“

Moj je obrambeni mehanizam bila čvrsta nutarnja odluka – zakletva, koja je glasila otprilike ovako: „Nikad ne želim biti bogat! Ne volim bogataše! Oni su sebičnjaci. Misle samo na sebe! Ne želim u životu imati ništa! Bit ću pametan i sretan!“ Kamenim sam slovima u svoju dušu upisao kako ne želim ništa imati. Kad sam to u viziji vidio, pokajao sam se, zamolio za oproštenje i rekao Bogu da želim imati svega dovoljno i još viška, kako bih mogao davati drugima (usp. 2 Kor 9,8-9). Nakon te molitve počeo sam graditi kuću, a ljudi su mi dolazili pomoći. Nudili su mi novac bez kamata, na koliko god mi vremena treba. Sve sam uspio riješiti bez većih problema. Za godinu i pol dana uselio sam se u vlastitu novu kuću nakon brojnih godina podstanarstva. Ubrzo sam kupio i mnogo bolji automobil, no tu priči nije kraj. Nekoliko godina nakon toga, glavni ured Karizmatskog pokreta sa sjedištem u Vatikanu predložio mi je da upravo ja preuzmem brigu o nabavi novca za njihove potrebe. Nije li naš Bog silan Bog?!

Ulomak iz knjige Josipa Lončara Krunica – kako djelotvorno moliti krunicu. Više o knjizi možete saznati OVDJE. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.