Foto: Shutterstock

I. H. (Podaci poznati uredništvu)

Ja sam I. H., zatvorenik, na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od jedne godine, zbog kaznenog djela primanja mita.

Već nekoliko tjedana tražim neki organizacijski oblik ili neku osobu unutar Crkve kojoj bih se mogao obratiti sa svojim razmišljanjima, doživljajima, prijedlozima vezanima za potrebu zatvorenika za aktivnijim pristupom Crkve nama zatvorenicima koji se nalazimo na izdržavanju kazni zatvora ili pritvora. Osobno sam osjetio tu potrebu, a primijetio sam je i kod zatvorenika s kojima sam izdržavao kaznu zatvora u Remetincu, te kod zatvorenika s kojima izdržavam kaznu ovdje u Lipovici-Popovača.

Ono što sam kao zatvorenik i vjernik primijetio ovdje u Kaznionici, a pogotovo u zatvoru Remetinec, jest to da Crkva nema organizirani pristup i program rada s nama zatvorenicima i pritvorenicima. Ili ima, ali ga ja nisam do sada primijetio. Nas zatvorenika u Hrvatskoj, u svakom trenutku, ima otprilike 4 500. Sve je prepušteno lokalnim župnicima koji uz svoje svakodnevne obveze u svojim župama obavljaju i misna slavlja u lokalnim zatvorima i kaznionicama. I to je to; osim što Crkva još radi s braniteljima.

Kao što sam vidio, održi se misa i to je sve. U Remetincu 25 dana nisam ni išao na misu, mada sam dva puta pismeno tražio da mi se to omogući. I nikome ništa. Nisam se nikome u Crkvi mogao potužiti i zamoliti da se zauzme za mene. Dobro, mise se održe i to je nama vjernicima najvažnije. No nije svejedno koliko puta i kako. Međutim, ono što me ponukalo na daljnje razmišljanje je osjećaj koji sam imao po dolasku na izdržavanje kazne u zagrebački Okružni zatvor u Remetincu.

Prije odlaska na izdržavanje kazne, u sebi sam se pripremao da sve to izdržim kao jednu pokoru za mnogo velikih grijeha koje sam učinio u životu. Nisam se bojao jer izdržavanje kazne zatvora je najmanje što sam mogao dati Gospodinu za svoje grijehe. No, mislio sam da idem na mjesto gdje vlada zlo, gdje se ono osjeća ‘u zraku’, pošto se na jednom mjestu nalazi sav ‘ljudski ološ’, otpadnici od zakona, od društva. No, doživio sam veliko iznenađenje. Nakon nekoliko dana boravka u zatvoru, umjesto da osjetim zlo, osjetio sam sasvim nešto drugo. Bilo je i neko zlo ‘u zraku’, ali ono što sam mnogo jače osjetio, bio je osjećaj da se nalazim na mjestu sa strašno mnogo izgubljenih duša. Mogao sam osjetiti tu izgubljenost, ‘opipati’ je. Kroz razgovore s ostalim zatvorenicima, kroz njihove poglede, držanje tijela, način hodanja za dnevnih šetnji itd. Pomislio sam: Da je većina tih ljudi imala nekoga uza sebe u pojedinim trenucima života, kada su činili svoje ‘životne gluposti’, mnogi od njih ne bi bili u zatvoru.

Najgore što se običnom čovjeku može dogoditi, osim da izgubi vjeru u Gospodina, je da izgubi slobodu. Čak je i Bog, od samog početka, dao čovjeku slobodu izbora. I kada se čovjek nađe u zatvoru, on je zbunjen, izgubljen. Naravno, ondje ima i zla, ima i ljudi koji nisu izgubljeni, ili barem to ne pokazuju. Ali unutra, ja to dobro znam, u čovjeku, sasvim je drugačije. U svakome, bez iznimke. Samo, neki to priznaju, a neki ne. Mi zatvorenici otvoreni smo prostor za djelovanje. Imamo pitanja, tražimo puteve. Nastojimo pronaći odgovore za budućnost kako bismo krenuli nekim drugačijim životnim putem od dosadašnjeg.

Mnogi od tih ljudi nisu naučili dobivati dobro u životu, pogotovo ne besplatno. Jednom sam zatvoreniku dao tenisice. Nije znao kako bi reagirao. Htio mi je platiti pa me, kada nisam ništa od njega htio uzeti, čudno pogledao. Drugome sam pomogao gurnuti kolica sa smećem. Bio mi je zahvalan, ali i on me zbunjeno gledao. Neki mi je treći, kojem sam posudio jaknu dok ne dobije svoju, na moje pitanje zašto je ne nosi češće, doslovno odgovorio: Nisam u životu naučen nešto dobivati besplatno. A kad sam ga pitao zašto ne dođe na misu, jer je prije dosta često dolazio, rekao je: Sada se ne nalazim u tome. Eto, zato je zatvor mjesto gdje vjeru treba nuditi kao što je nekad činio veliki apostol i obraćenik sveti Pavao. Vjeru u zatvore treba nositi, propovijedati i tražiti one koji hoće slušati.

Razgovaram tako neki dan s jednim zatvorenikom, otprilike 60-godišnjakom. Priča mi on o još nekoliko kaznenih postupaka koji se vode protiv njega, za koje bi trebao dobiti još dodatnih 5-6 godina zatvora. Pokazuje mi papire: ostao je bez kuće, žena mu živi od socijalne pomoći. Kažem mu da se tu baš i ne da nešto napraviti. A on kaže da mu je teško pa si barem na ovaj način, kroz razgovor, malo olakša. A ja mu kažem: Sretno, molit ću krunicu za vas. A on me onako iznenađeno pogleda, nasmiješi se i zahvali. Nisam ga vidio na misi, ali pokušat ću ga nagovoriti da dođe. Jer njegova je duša kao polje neizorano, polje pusto, u korovu životnih problema. Ali to je polje spremno da netko zaore brazdu i u tu brazdu stavi sjeme vjere koja će ga spasiti. A tko to drugi može nego netko po Gospodinu.

Mislim da Crkva premalo čini kako bi ‘zaorala brazde u dušama zatvorenika i posadila sjeme vjere’. Mi nismo ljudi na slobodi koji svakodnevno trče lijevo-desno, izgubljeni u svakodnevnim brigama. Mi smo ovdje, na jednom mjestu, i čekamo. Znam da je zatvorski sustav dio državnog sustava i da, na žalost, KRIŽ nije baš omiljen gost.

Ali nema tih zemaljskih vrata i čovjekovih tvorevina koje se, uz Božju pomoć, neće otvoriti. Gospodin kaže „Zaištite i dat će vam se”. Crkva mora imati svoj plan ‘nuđenja’ vjere i evanđelja u zatvorima. Da, baš treba nuditi. Ako takav plan možda i postoji, ja to do sada nisam primijetio. Imam neke prijedloge, makar sam jedan dio svojeg života bio izvan vjere i bio veliki grješnik. Ali, ako mogu kojekakvi drugi sadržaji, kao što je joga, glazba, umjetnost itd., putem Ministarstva pravosuđa tražiti svoj utjecaj na zatvorenike, tada to svakako može i Crkva. Jer naša se država ne može baš pohvaliti uspješnošću svojih penoloških programa i radom sa zatvorenicima.

Smatram da bi zatvorenicima dobro došle duhovne obnove. Na razne načine. Kroz proširene mise, predavanja, seminare, itd. Vi ćete znati što bi bilo najbolje. I dobro kaže župnik Samardžija kad kaže da je on naš gost u Kaznionici i da će se u svemu prilagoditi našim potrebama. Međutim, ja isto tako znam da kada gost vidi da je domaćin zbunjen i ima nekih problema, pitat će ga može li mu kako pomoći, i pomoći će mu. Na misnim slavljima u zatvorima i u drugim prilikama kada Crkva dolazi u goste, ona mora razgovarati, ispitivati, otvarati srca i duše, uviđati potrebe, nuditi pomoć, itd. I ljudi će se sve više okretati Gospodinu. A mislim da bi aktivnija uloga Crkve na tako plodnom tlu kao što je zatvor spasila i obratila mnogo duša. Pa, dovoljna je i samo jedna duša koja će, ako se u potpunosti preobrati potpomognuta Duhom Svetim, kao grudica snijega pokrenuti snježnu lavinu drugih dobrih duša, a one će, čineći dobro i slaveći Gospodina, rušiti sve zlo pred sobom, u svojem životu i u svojoj okolini.

Samo, mi zatvorenici slabi smo a često je i naša vjera takva. Pa konačno, zbog našeg pada i jesmo u zatvoru. Zato trebamo Vašu pomoć. Naša je Kaznionica mjesto u koje zatvorenici dolaze iz svakodnevnog života i u taj se život iz nje vraćaju. Ono što će ovdje otkriti o vjeri, kako će je utvrditi, sve će to nositi u svoje obitelji, na posao, u svoju okolinu.

Te duhovne obnove, tribine ili seminari mogli bi se održavati s različitim nositeljima koji su unutar Crkve zaduženi za pojedina područja, te bi se mogli održavati u svakoj kaznionici ili u zatvoru, jednom po jednom.

Ono što vidim i znam da najviše muči nas zatvorenike moglo bi se ovako navesti:

– tema o braku i bračnim odnosima, jer u zatvoru ima mnogo oženjenih, rastavljenih, onih koji se spremaju na ženidbu, a imaju mnogo dvojbi i problema u trenucima razdvojenosti,

– tema o tome kako moliti, jer mnogi od nas tek su u zatvoru otkrili potrebu za molitvom, pa, ili su zaboravili moliti ili nikad nisu dobro molili, ili bi sad htjeli više moliti i bolje razumjeti molitvu,

– tema o tome kako uspostaviti dobar odnos sa svojom djecom, ženom, obitelji u svjetlu Isusove obitelji; jer mnogi tek sada u zatvoru otkrivaju koliko su toga propustili ili krivo napravili u odgoju svoje djece, da nisu bili dobri roditelji i da svojoj djeci nisu dopustili da POŠTUJU SVOGA OCA koji je još i sad u zatvoru,

– tema o tome kako se nositi s okolinom koja zna da smo u zatvoru, a licemjerno nas gleda u svjetlu Novog zavjeta i Isusova djelovanja,

– tema o tome kako priznati grijehe i obratiti se u svjetlu odnosa naših djela i kazni i, npr. životnog puta sv. Pavla,

– kako se dobro ispovjediti – jer mnogi od nas tek ovdje u zatvoru smognemo snage sebi i drugima, pa tako i dragome Bogu, iz dubine duše priznati grijehe – a ne znamo točno kako.

– kako da se sa zatvorom nose oni koji su u dvostrukom životnom problemu: invalidi u kolicima, na štakama, bolesni kojih imamo ovdje u Kaznionici.

O svakoj bih Vam toj temi, dragi biskupe, mogao mnogo govoriti i mogao bih Vam iznijeti mnogo primjera kroz doživljaje koje sam imao sa zatvorenicima. A ima i drugih tema. Odjel tretmana koji provodi penologiju nad nama zatvorenicima ovdje u Kaznionici, a i u svakom drugom zatvoru, ima zadatak promijeniti nas, da priznamo i da se pokajemo za djelo koje smo učinili a sve radi toga da, kada izađemo iz zatvora, više ne ponovimo ili ne učinimo novo djelo te da se, po izlasku iz zatvora, ponovno dobro uklopimo u svakodnevni život.

Znači, ZATVORSKI  SUSTAV  NA  TAJ  NAČIN  IMA  ZADATAK  DJELOVATI  NA NAŠ  UM  I,  DJELOMIČNO,  NA SRCE  ZATVORENIKA.

Crkva bi trebala provoditi „katoličku ili kršćansku penologiju” ili „kršćansko preobraćenje” ili „katolički preodgoj” ili kako bismo to već nazvali. CRKVA  TREBA  DJELOVATI PRVENSTVENO  NA  DUŠU  ZATVORENIKA,  PA  ONDA  NA  SRCE  I,  NA  KRAJU, NA  UM.

Penologija zatvorskog sustava kompatibilna je s takvom crkvenom, katoličkom penologijom.

Moglo bi se očekivati da bi penologija zatvorskog sustava trebala postizati bolje rezultate s obzirom na sustavni pristup. Ali ne. CRKVENI  ĆE  BITI  MNOGO  JAČI  I  TRAJNIJI. Jer, kada čovjeku spasiš dušu i obratiš je od zla, ili tu dušu sačuvaš od zla i ojačaš je, tada je zatvorskom sustavu lako odraditi preostali dio posla. Jer POŠTENA  I  BOGU  ODANA DUŠA neće više činiti zlo i kršiti zakon, i zatvorenika s takvom dušom lako je pripremiti za život po izlasku iz zatvora. Ma, on nema straha, u njemu je Božja ljubav, A  TKO  MOŽE  PROTIV  BOŽJE  LJUBAVI… Ali, zlo je svuda oko nas, vreba naše slabosti i treba mnogo raditi.

Ma, MOGAO  BIH  VAM  O  TOME  DUGO  PISATI  JER  SAM  SVE  TO  PROŠAO.  I DUŠA  MI  JE  PUNA  BOŽJE  LJUBAVI  PREMA  DRUGIMA.  I  ŽELIM  IM  POMOĆI DA  BUDU  KAO  ŠTO  SAM  SADA  JA.

Dragi biskupe, malo sam otvorio srce i dušu. Ali, vjerujte mi, to je sve po nadahnuću Duha Svetoga, ne bih to ja mogao sâm. Neću Vas više gnjaviti. Eto, to bi bilo sve, to mi je bilo i jest na duši. 

Ja znam da ćete Vi sve ovo sigurno razumjeti a ja ću moliti Duha Svetoga da bude s Vama kako biste pronašli najbolji put.

MI VAS ČEKAMO.               

I, ZNAM DA ĆETE DOĆI.

BLAGOSLOVIO  VAS  SVEMOGUĆI  BOG,  KOJI  JE  I  OTAC  I  SIN  I  DUH  SVETI…

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr