Foto: Shutterstock

Mi ne idemo na aerodrome, ili na ulice, tražeći bolesne ljude da ih ozdravljamo, jer vjerujemo da će Duh Sveti privući one za koje ćemo po njegovu promislu moliti. Mi jednostavno molimo za ozdravljenje kad nam se za to ukaže prilika, bilo da je u pitanju jedna osoba ili mnoštvo njih; bilo da je to u crkvi ili na ulici. Jednom sam prilikom, na aerodromu u Atlanti, nakon što smo prošli kroz kontrolna vrata, otišla u toalet za žene. Ondje je bila žena u invalidskim kolicima. Duh Sveti me kroz misli potaknuo da se pomolim za nju. Naravno da takvo što ne činim često, no jednostavno sam stekla dojam da bih se trebala pomoliti za nju.

Događaj na aerodromu u Atlanti

Nekoliko mjeseci potom, poznanica nam je poslala isječak iz novina. Članak je nosio naslov: „Sally Jones ozdravila nepoznata žena na aerodromu u Atlanti“, a glasio je otprilike ovako: „Sally Jones, koja je bila paralizirana od rođenja, na svojem je posljednjem putovanju otišla u toalet za žene na aerodromu u Atlanti. Jedna žena joj je ondje (u toaletu) pristupila i rekla: ‘Ja sam Frances Hunter, kršćanka. Bi li mi dopustila da se pomolim za tebe?’ Sally je rekla: ‘Prihvaćam svaku molitvu od bilo koje osobe’.“

Nakon toga je izjavila da je žena samo položila ruke na nju i otišla. Samo što je ta žena (Frances) izašla iz toaleta, Sally je shvatila da je ozdravila te je skočila iz invalidskih kolica i potrčala za tom ženom da joj zahvali, ali već je bila nestala u gužvi. Budi osjetljiv za Duha Svetoga. Obrati pažnju na to da nisam samo otišla k ženi i položila ruke na nju nego sam se predstavila i upitala bih li se mogla pomoliti za nju.  Mnogo puta osjetljivost za Duha Svetoga može doći kroz dar vjere, a događaje koji slijede iznijet ćemo kako bismo vas ohrabrili da slušate čak i najmanji poticaj Duha Svetoga.

„Ray, gdje god da se nalaziš, ustani upravo sada u Isusovo ime i hodaj!“

Ovo se dogodilo prije nekoliko godina, u jednome gradu, dok smo stajali pored stola s knjigama i čavrljali s ljudima, osjećajući uzbuđenje pred bogoslužje; u prostoriju je ušao jedan mladić vodeći dječaka starog oko devet godina. Nosio je također par štaka koje je dječak upotrebljavao. Upitala sam mladića što je s dječakom. Odgovorio je: „Ray ima rascijepljenu kralježnicu. Pokušao sam nagovoriti njegove roditelje da ga dovedu, ali oni nisu vjernici, pa sam ga doveo ja.“ Još je dodao: „Ray nikad u životu nije hodao, no uvjeren sam da će ga Bog ozdraviti!“

Nešto je u mome duhu poskočilo! Rekla sam dječaku: „Ray, tijekom večerašnje službe doći će trenutak kada ću prozvati tvoje ime. Kad to učinim, želim da tada skočiš sa svog sjedala i potrčiš naprijed do propovjedaonice!“ Da sam to rekla sama od sebe, moglo je biti problem, ali Duh Sveti mi je progovorio i ja sam samo prenijela ono što je On rekao! Tijekom službe zaboravila sam Raya, jer je sjedio sasvim odostraga pa ga nisam mogla ni vidjeti, te sam ga se sjetila kad su ljudi odjednom počeli ustajati iz invalidskih kolica. Okrenula sam se i počela pogledom tražiti Raya, ali kako ga nisam mogla vidjeti, rekla sam: „Ray, gdje god da se nalaziš, ustani upravo sada u Isusovo ime i hodaj!“

Ray je cijele večeri čekao taj poziv! Jedva sam izgovorila te riječi kad je izišao, činilo se kao ni iz čega, i trčeći došao naprijed! Biti osjetljiv za Duha Svetoga i imati pouzdanje u njega može dovesti do uzbudljivih čudesa! Nešto se slično dogodilo i u jednom drugom gradu, kad sam vidjela kako na bogoslužje dovode lijepu crnu ženu u kolicima. Tihi glas (ili nukanje Duha Svetoga), potakao me da joj kažem: „Za vrijeme službe čitat ću Psalam 23. Kada dođem do retka: ‘Pa da mi je i kroz dolinu smrti proći…’ nemoj ni pomisliti i dalje ostati sjediti. Želim da skočiš iz tih kolica i počneš svom snagom trčati po cijeloj crkvi!“

„Nikad se više nije vratila u invalidska kolica!“

Nisam bila posve svjesna što je Duh Sveti tog trenutka rekao! Ta žena nije tijekom cijelog bogoslužja skidala pogled s mene. Sjedila je u kolicima, ljuljajući se, spremna da krene! Pri kraju službe počela sam čitati Psalam 23, i kada sam došla do dijela koji govori o prolasku kroz dolinu smrtnih sjena, ona više nije sjedila, podigla se iz kolica i počela iz sve snage radosno klicati; klicala je dok je trčala po crkvi, istrčala kroz vrata, utrčala u kor, trčala po prostoru između klupa, i natrag!

Ono što ju je zaustavilo bilo je kad sam naišla na nju na jednom od prolaza i dotakla njezino čelo. Tada je „pala pod Božjom silom potpuno ozdravljena!“ Nikad se više nije vratila u invalidska kolica! Vidjeli smo je dvije godine nakon toga zdravu i radosnu, a sve zato što sam bila osjetljiva za glasić Duha Svetoga i što je ona prihvatila dar vjere!  Možda ćeš reći da nije pristojno trčati oko crkve i vikati od radosti. Ni ja ne mislim da jest, ali da si ti sjedio u invalidskim kolicima tolike godine, kako bi reagirao?

Jedne smo godine boravili u jednome turističkom mjestu. Posljednje večeri, vjera se umnožila zbog čudesa koja su se događala tijekom cijelog tjedna. Duh Sveti je tada tiho prošaptao: „Reci im da će večeras svi koji su u invalidskim kolicima ozdraviti i hodati!“ Kad znam da sam nešto čula od Duha Svetoga, veoma se uzbudim, i tako sam unaprijed rekla prisutnima što će se dogoditi. Kad je Duh Sveti rekao: „Sada!“, jednostavno sam izrekla: „Svaka osoba u kolicima neka ustane upravo sada i neka pođe prema pozornici, u ime Isusa Krista!“

„Nemoj se brinuti zbog đavla ako provodiš vrijeme s Riječi Božjom…“

Sljedećih šezdeset sekundi bili su najduži trenuci u cijelom mom životu, jer se ni jedna jedina osoba nije ni pomaknula! Konačno – nakon onoga što je meni izgledalo kao jedan sat, iako to vjerojatno nije trajalo duže od šezdeset sekundi – žena u kolicima, koja se nalazila najbliže pozornici, ustade i pođe prema pozornici. Nije učinila ni dva-tri koraka, kad oživi vjera u osobi iza nje. I taj čovjek ustade i poče hodati!

Jedan za drugim, ljudi su ustajali iz kolica i iste su večeri svi prohodali! Bilo ih je sedmero! Tada je naprijed došla jedna djevojčica s protezom, i kad je Charles položio ruke na nju, i njezina majka skinula protezu s nje, i djevojčica je počela normalno hodati! Jedna od stvari koje su tako uzbudljive u vezi s osjetljivošću prema Svetom Duhu jest činjenica da to uvijek pokrene niz čudesa! Aleluja! Budi osjetljiv za Božji govor u sebi. Slušaj Božji glas. To je daleko važnije od bilo čega drugog što možeš naučiti o ozdravljenju. Slušaj Božji glas. Ako ti On govori, znat ćeš da je to njegov glas, jednostavno uz pomoć Duha Svetoga i Riječi. Ako ne čitaš Riječ Božju, nećeš prepoznati ni glas Božji, i đavao će te pokušati prevariti.

Nemoj se brinuti zbog đavla ako provodiš vrijeme s Riječi Božjom. Od najveće je važnosti ako želiš djelovati u službi ozdravljenja, i u bilo kojem od darova Duha Svetoga, da natopiš i prožmeš svoje misli i um Riječju Božjom i da to radiš stalno, bez prekida. Nikada ne dopusti da se taj žar ohladi. Čitaj uvijek iznova, jer svaki put kad prolaziš kroz Bibliju, nanovo otkrivaš Božji naum. Budi osjetljiv za Boga i njegov glas. Nauči u trenutku biti svjestan Božje prisutnosti u svako vrijeme, kako bi bio svjestan i najmanjeg poticaja Duha Svetoga.

Ulomak iz knjige „Ozdravljati bolesne” autorâ Charlesa i Frances Hunter. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr