Foto: Pixabay

U svjetlu svih ovih dokaza koji pokazuju da prostorno-vremenski svemir ima svoj početak, možemo zaključiti kako se začetnik zasigurno nalazi izvan prostorno-vremenskog svemira. Kad se kao začetnika spomene Boga, ateisti odmah postave staro pitanje: „Tko je stvorio Boga? Ako je svemu potreban uzrok, tada je on potreban i Bogu!”

Kao što smo vidjeli, načelo uzročnosti predstavlja sâm temelj znanosti. Znanost je potraga za uzrocima, a ta se potraga temelji na konzistentnim opažanjima kako sve što ima svoj početak, ima i svoj uzrok. U stvari pitanje „Tko je stvorio Boga?” pokazuje koliko ozbiljno shvaćamo načelo uzročnosti. Postavku da je svemu potreban uzrok primamo zdravo za gotovo.

Zašto Bogu nije potreban uzrok?

Hajdemo sada vidjeti zašto Bogu nije potreban uzrok. Ateisti svojom tvrdnjom pokazuju da su načelo uzročnosti pogrešno shvatili. To načelo ne kaže da je svemu potreban uzrok, već kaže da je uzrok potreban svemu što je nastalo. Bog nije nastao. Boga nitko nije stvorio. On je nestvoren. Budući da je vječno biće, Bog nema svoj početak, pa mu nije bio potreban ni uzrok.

Ateisti će ovdje prosvjedovati: „Ako može postojati vječni Bog, onda može postojati i vječni svemir! A ako je svemir vječan, tada on nema uzrok.” Logički je moguće to da je svemir vječan te da prema tome nema svoj početak. Zapravo je to jedna od dvije mogućnosti: vječan je ili svemir ili je vječno nešto izvan njega. (Budući da danas neporecivo nešto postoji, onda je nešto moralo postojati oduvijek. Pritom imamo samo dvije mogućnosti: ili je to bio svemir ili nešto što je svemiru uzrok.) Ateistima predstavlja problem to što je logički moguće da je svemir vječan, no to ne izgleda i stvarno mogućim, jer nam i znanstveni i filozofski dokazi (DSPVE, radioaktivno raspadanje te kalamski kozmološki argument) pokazuju da svemir ne može biti vječan. Kad isključimo jednu od ove dvije mogućnosti, ostaje nam samo jedna – ona koja kaže da je vječno ono što se nalazi izvan svemira.

Dvije mogućnosti za ono što postoji

Kad pobliže pogledamo, vidimo da postoje samo dvije mogućnosti za sve ono što postoji: ili 1) je to postojalo oduvijek i stoga ga ništa nije uzrokovalo ili 2) je imalo svoj početak te je bilo uzrokovano nečim drugim (nije moglo biti uzrok sâmo sebi jer bi već trebalo postojati kako bi ičemu moglo biti uzrok). Na temelju gomile dokazâ moramo zaključiti da svemir ima svoj početak a prema tome on je uzrokovan nečim drugim, nečim što se nalazi izvan njega. Zamjećujete li kako je taj zaključak u suglasju s onim što poučavaju teističke religije, ali se on na njima ne temelji? Naime, temelji se na zdravom razumu i dokazima.

Prvi Uzrok i njegove osobine

A kako izgleda taj Prvi Uzrok? Možda netko misli da se trebamo posavjetovati s Biblijom ili nekom drugom tzv. religijskom objavom kako bismo odgovorili na ovo pitanje, no, opet, nisu nam potrebni nikakvi spisi da bismo to otkrili. Einstein je bio u pravu kad je rekao: „Znanost bez religije je kljasta, a religija bez znanosti je slijepa”. Religiju znanost može uputiti i potvrditi upravo kao što to čini kozmološki argument. Naime, neke od osobinâ Prvoga Uzroka možemo izvesti upravo iz dokaza o kojima smo govorili u ovome poglavlju. Sâmi nam ti dokazi pokazuju da Prvi Uzrok mora biti:

• samopostojeći, bezvremenski, neprostoran i nematerijalan (budući da je Prvi Uzrok stvorio vrijeme, prostor i materiju, On mora biti izvan vremena, prostora i materije). Drugim riječima, On nema granica, odnosno beskonačan je;
• nezamislivo moćan – samo pomislimo na činjenicu da je stvorio svemir ni iz čega;
• natprirodno inteligentan – dizajnirao je svemir s nezamislivom preciznošću (o tome ćemo više govoriti u idućem poglavlju);
• osoban – odlučio je iz ništavila stvoriti svemir, koji uključuje vrijeme, prostor i materiju (neosobna sila nije sposobna donositi odluke).

Ove osobine Prvog Uzroka upravo su one osobine koje teisti pripisuju Bogu. Ponavljamo, ove se osobine ne temelje ni na čijem vjerskom ili subjektivnom iskustvu već su izvedene iz znanstvenih dokaza koje smo maločas razmotrili i te nam osobine pomažu vidjeti onaj dio gotove slike slagalice zvane život, dio koji je od presudne važnosti.

Ulomak iz knjige „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist” autorâ N. L. Geislera i F. Tureka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.